Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


Ponešto o ždralovima...

Riječ origami japanskog je porijekla i spoj je glagola ''oru'' (saviti) i imenice ''kami'' (hartija). Označava tehniku pravljenja različitih predmeta savijanjem jednog ili više listova hartije, koja je istorijski vezana za pronalazak hartije u Kini 105. godine. Hartija se u Japanu
prvi put pojavila 610. godine, a donio je jedan budistički sveštenik. Kinezi su hartiju pravili od kore drveta, dok su Japanci koristili pirinač: tako su dobijali mekši i otporniji materijal, savršen upravo za presavijanje. Najstariji komad origamija za koji se danas zna potiče iz 714. godine i pokrivka je boce za sake (japansku rakiju) koja se koristila prilikom vjerskih svečanosti. Još jedan primjerak iz tog doba je leptir, opet kao ukras na boci za sake. Veoma čest bio je i ''sambo'', mala posuda od hartije u kojoj su se prinosile ponude bogovima. U stara vremena japanske porodice dopisivale su se tako što su pisma pakovale u ispresavijane koverte: svaki klan imao je svoj prepoznatljiv način.
Najpoznatiji i najčešci oblik bio je - ptica ždral. I danas se u budističkim hramovima nailazi na čitave grozdove ovih figura obješenih na zidove, jer ždralovi donose sreću. Postoji vjerovanje da će onome ko ispresavija hiljadu istih ždralova želja biti ispunjena.

31.12.2015.

Mračim. Povoljno.

Mrzim praznike. Sve intenzivnije s godinama. Služe da se sjebeš i crkneš za onima kojih više nema. I onima kojih ima ali ih više nemaš. I da ne cijeniš ono što imaš. Da te razapnu želje. Da te progutaju (ne)mogućnosti. Da sumiraš poraze. Da glumiš društveno prihvatljivo ponašanje. Da te uguše frustracije. Da te slome čežnje. Da se sjetiš svih propalih i upropaštenih (novih) godina. Da žališ za mladošću, iako to nikad ne radiš. Da ti koža bude tijesna. Da žališ za maglom jer se manje vidjelo. Da se oporavljaš do sljedeće pretpraznične večeri, pa da te ambis proguta ispočetka i opet izbaci na površinu izmrcvarenijeg za još jedan praznik. Da plačeš u mizeriji samosažaljenja. Da se gadiš vlastite patetike.

Dobijam neke čestitke u kojima mi ljudi uglavnom žele da mi se sve želje ostvare. Razmišljam kako uglavnom želim da me nema. Možda mi se želje ostvare.

Živjeli! Ili ne.

Sretna Nova!

24.02.2015.

A vi, kako ste?

Dugo me nema, sve je po starom, još uvijek živim saaaam. I ne blogam, ali mi nešto puno drago da nam ovi blogići neće pomrijeti. Muka mi je što nemam više slika, a ni volje da sve vratim u prvobitno stanje, ali mi svejedno drago ponekad otvoriti ovaj dnevnik... Tako da, Dragana Đermanović - dedo, svaka čast.

12.01.2015.

Dijalog

-Jesi li ti, ikad u životu, u stanju meni prenijeti CJELOVITU informciju?!
-Važno da si ti u stanju da, na osnovu moje POLOVIČNE informacije, daš svoj ishitreni FRTALJIČNI komentar!

06.11.2014.

Zabilješke starih pokvarenjaka

-             Ne mogu da zaspim pored ovih pičoka, zato tako kratko i traju. Ne mogu da se opustim pored njih dovoljno da zaspim. To je ultimativni test kompatibilnosti.

-             To sve razumijem. Zašto nemaš jednu ženu? Ono... neku davnu? Ili stalnu.

-             Sve su se poudavale. Jedna je tu, al' je skroz odlepila. Ima jedna klinka, al' neću detetu da pravim probleme. Nek ide. Pustio sam je. Velika je razlika u svemu.
               Sad skoro, imao sam jedan susret. Sa the one that got away. Onako, istresao sam je iz sistema. Zvala je jedno vreme. Nisam hteo aferu. I nema više. Uzeo sam joj gaćice i poslao je mužu. Jer sam svinjnjnja kad neko zasluži. Deset godina sam je čekao na vratanca.

-             To znam. Ja te pitam za ono... jednu... pravu, jedinu. Gdje si ti bio kad su se one udavale? Ili to pristojan svijet ne pita...

-             Drogirao sam se. Jahao sam zmiju do jezera. Veoma ozbiljno i predano.

-             Igla? Sorry, ni to pristojan svijet ne pita.

-             Heroinaaa. Al' bez rokanja. Na nos. Gospodin čovek.
               Bio sam džanki od karijere.

-             Jesi se skinuo?

-             Dvehiljadeosme. Posle dvanaest godina aktivnog, i pre toga dve godine sporadičnog, rađenja.

-             Dobar si.

-             Nadživeo sam dvadeset pet ljudi iz tog kruga. To jest, sahranio sam ih.

-             Pa fine si škole izučio i poplaćao... Kapiram, dosta je.

-             Ma nije.
              Nije dosta. Samo sam umoran privremeno. Treba mi vremena za regeneraciju.

-             Pa opet? I prolazio bi opet? Ono sve... Krize? Skidanja?

-             Ne mislim na dop. Mislim na sve ostalo. To možda uzmem kad mi kažu da imam tri dana života, pa last huraa...
               To je gotovo. I mrzim da se definišem time što sam batalio dop. Nije mi to jedini uspeh u životu.

-             Ma nisam to ni mislila. Ne bih da me tako shvatiš.

-             Ma nisam te shvatio pogrešno, ne brini. A i imam taj mesijanski trip; sve sam hteo da ih poskidam. Sad smo čistili jednoga pacera da ode u zatvor.

-             A... Uzimaš ti nju ili ona tebe?

-             Pa pojede ti karakter, al' je mnogo lep život sa samo jednim ciljem. Fucking jednostavan. Nemisleći. Osim što potiče kreativnost za nabavljanje.

-             Ne seri. Puno si ti pametniji od toga.

-             Ja sam se drogirao na naučnoj osnovi. Ostao mi čitav mozak, nije mi pojelo dušu, nisam puno ljudi povredio i evo iskajavam grehe... Neke stvari radiš samo dok si mlad, je li tako?

               Odgovorila sam: "Jeste." Brzo i mehanički. Zbog asocijacije na neku aktuelnu odvratnu reklamu, kao da sam požurila da odagnam, otjeram, tu asocijaciju. A ujelo me to s mladošću.

               Nije tako.

17.09.2014.

Ostarjela sam.

Prije desetak godina na nekoj svadbi sretnem prijateljicu s kojom sam bila vrlo bliska u studentskim danima. Poudale smo se u međuvremenu, ona rodila djecu. Pitam kako funkcionišu. Kao brat i sestra, kaže mi.
Svadba odmicala, mi bivali sve pijaniji i razuzdaniji. U jednom momentu pogodi nas neka pjesma i vrisnu meni moja druga na uvo:
- Jooooooj, ženo, kako mi nedostaje da paaatim! Kako mi fali onaj osjećaj neuzvraćene ljubavi!
Umrem budali od smijeha i nikad ne zaboravim tu scenu.
Ja kao da sam tek nadošla. Pričam maloprije sa drugom prijateljicom o nekim desetim stvarima, i samo mi se sve to složi odjednom. „Ko mi to gasi nemire, gdje mi to mladost uvire“ ili kako već pjesnik reče.
Ne mislim da mi fali osjećaj neuzvraćene ljubavi, ni da patim, ali nešto mi fali.
Možda falim sebi takva, tadašnja. Mlada i razigrana, spremna na pizdarije svih vrsta, bespotrebne naročito. To neko kuljajuće nezadovoljstvo mladosti, koje se samo buni, ne razmišlja, u revoltu; ti vječno podivljali hormoni u zategnutom tijelu, ti kompleksi zbog ovakvog nosa i da mi je još 2 cm visine, ta vječna nesigurnost stalno spremna na akciju, taj triger koji ništa ne pokreće, ali koji stalno puca sam.
Neke davne čežnje i neostvarene želje gledam s podsmijehom. Nema ih već neko vrijeme, samo neka laka sjeta zaleprša nad njima. A sve težnje i želje – svedene na realno i racionalno.
I što je najbolje ili najgore, u to jedino nisam sigurna, daleko se ja bolje osjećam u sebi, sa sobom, sad nego tad.
Samo ta neka sjeta... Ponekad..
.

03.07.2014.

Rječnik zaboravljenih termina VIII

mučati

03.07.2014.

Kad naletiš na Godota

31.03.2014.

Les Misérables

Postoje ljudi koji se hrane tuđim neuspjesima i koji su tu samo kad si jadan. Ne volim ih. Nisam ih nikad voljela, ali kako su godine prolazile, s vremena na vrijeme sam im davala šansu nadajući se da su porasli, odrasli, razvili se. Svaki put se pokaže da je to greška, ali to je nebitno.
Bitno je da se razvijaš i rasteš i mijenjaš. Bitno je da zriš, jer nema ništa strašnije od nezrelosti u zrelim godinama. I inače ne volim ljude koji ne žive u skladu sa svojim godinama, bez obzira na dob; niti volim starmale, niti volim bakute koje se ponašaju kao djevojke.
A posebno ne volim muške budale na zalasku karijere. Zalazak karijere shvatiti široko i bezobrazno.
Kakve veze sad ovi energetski vampiri iz prvog pasusa imaju sa budalama u krizi srednjih godina iz drugog pasusa, mogao bi sebi postaviti logično pitanje potencijalni čitalac. Pa objedinjuje ih jedan susret sa zlom osobom i nametnuta tema za razgovor. Ishod je trebalo da bude takav da se ja ojadim, ona da se nahrani. Drugačije izmiješasmo karte.
...
- I? Kako je?
- Ma znaš njega. Ne druži se više sa starom rajom, ali kod mene svrati s vremena na vrijeme. I dalje super izgleda, pun k'o brod, samo što sad voda curice... Hehehehe... Ono, 20 godina mlađe... Hehe...
- Šteta. A nekad je bio cool tip.
- Kako to misliš? Pa i sad je! Super mu ide, znaš da sad radi za bla-bla, vozi bla-bla, kupio bla-bla, znaš onu manekenku Bla Bla?
- Ne znam.
- Ma kako ne znaš, pa ona je bla-bla-bla...
- Njemu je preko 40, koliko se ja sjećam?
- Pa da, jeste.
- Biti uspješan, sačuvati porodicu i moći, a ne htjeti - to je cool u našim godinama. Milo mi je da je dobro, pozdravi ga. Vidimo se!
Gledam u izlog kako tupo zuri za mnom. Čini mi se da bih joj mogla pobrati upitnike iznad glave, kao behar.

15.01.2014.

Tegoba

Žena uvijek počne prva. Uvijek. Stojiš tako čvrsto na zemlji, ruke ti vise niz tijelo i gledaš život kako odlazi. I tako nekoliko puta, kakav god novi da počneš. Neke stvari ne mogu da se prežive. Ni da se umru. I onda živiš život bez života.

11.12.2013.

Tjeskoba

Razočarenje dovuče nemoć. Nemoć donese tugu. Tuga rodi bijes. Bijes se olupa o glavu. Budeš dupli gubitnik.


Stariji postovi

Waiting for Godot
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."