Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


Ponešto o ždralovima...

Riječ origami japanskog je porijekla i spoj je glagola ''oru'' (saviti) i imenice ''kami'' (hartija). Označava tehniku pravljenja različitih predmeta savijanjem jednog ili više listova hartije, koja je istorijski vezana za pronalazak hartije u Kini 105. godine. Hartija se u Japanu
prvi put pojavila 610. godine, a donio je jedan budistički sveštenik. Kinezi su hartiju pravili od kore drveta, dok su Japanci koristili pirinač: tako su dobijali mekši i otporniji materijal, savršen upravo za presavijanje. Najstariji komad origamija za koji se danas zna potiče iz 714. godine i pokrivka je boce za sake (japansku rakiju) koja se koristila prilikom vjerskih svečanosti. Još jedan primjerak iz tog doba je leptir, opet kao ukras na boci za sake. Veoma čest bio je i ''sambo'', mala posuda od hartije u kojoj su se prinosile ponude bogovima. U stara vremena japanske porodice dopisivale su se tako što su pisma pakovale u ispresavijane koverte: svaki klan imao je svoj prepoznatljiv način.
Najpoznatiji i najčešci oblik bio je - ptica ždral. I danas se u budističkim hramovima nailazi na čitave grozdove ovih figura obješenih na zidove, jer ždralovi donose sreću. Postoji vjerovanje da će onome ko ispresavija hiljadu istih ždralova želja biti ispunjena.

30.04.2010.

Vrelo, Ruma

30.04.2010.

30.

Od 30.12. me bije maler. A 30. me bije poseban maler. Pa i jutros... Sad se već loše tripujem, baš mi nije dobro....
Gile i ja u autu, Kapetan Esid, sunce, ptice, cvijeće, bi rekao čovjek konačno došlo proljeće. Haos u saobraćaju, znam da me čeka horor na poslu, loše sam i spavala (a baš mi bilo lijepo u kafani sinoć dok za kurac ne natrčah na The Vječnog), no ne dam se zbuniti, petak je i 3 dana se neće raditi i biće sve divno, neće me omesti čak ni prigovarajući roditelji ničim izazvani da mi dođu za praznike, nema veze ni što plata neće biti prije praznika, sunce je, sve je divno, opet sam se zaljubila u Gileta i idemo nas dvoje na posao, svira Gile, ja pjevam k'o sretna. Sve moje više nije moje, sve moje... Šta koji k... Glava mi u onom naslonu, kvrcne mi ružno u vratu. Nešto mi se zlatni u retrovizoru. Eno hoće da mi uđe u gepek. A da ti jebem milosnu majku!
Iz zlatnog automobila, tako nešto ružno nisam vidjela u životu, ono je sigurno neki fiat, izlazi jednako ružna vlasnica vrištećeg soprana (a što ja ne volem te soprane!), plavuša of course, našminkana za noćni izlazak i ronda, potpuno izbezumljena.
Kidišem ja na nju u korida stilu, bacim pogled nalijevo preko ramena i u momentu shvatim:
-       da se spuštena sportska zlatna ružnoća dopola nabila u moju kuku,
-       da golfu ne fali ništa osim plastične kapice sa kuke,
-       da je plavuša 2x manja i 2x tanja od mene,
-       da je izbezumljena od straha i da joj je taj frontalni napad posljednji bastion odbrane.
I od šta ja sad tu da krvarim ruke? Niđe veze.
''O'š zvat muriju?''
Sopranske frekvencije pište nešto što ne razumijem, ali shvatim gestu da neće. Đe da zove, em kriva, em se razbila, em meni ništa, em stojim nad njom k'o orao kokošar nad piletom, ali kad je dovoljno glupa da mi se zaleti u dupe dok STOJIM u raskrsnici, haj znaj, možda je dovoljno glupa i da zove muriju.
''Doviđenja i prijatno!'' vratim se Giletu preponosna što je nisam naudarala.  
Ali me boli vrat. Baš. I loš mi trip.
A je l' će sad da se razbije maler kad sam svima rekla?
I neću morati nositi onu kragnu, jelda?
29.04.2010.

Gospodin mekani je već daleko...

29.04.2010.

Svi muškarci mog života na jednom mjestu

29.04.2010.

Drugovi i drugarice, samo da provjerim jeste li na svom radnom mjestu! Da sam ja živ, sada biste bili kod kuće, i to par dana! Sretan vam 1. maj!

Pretprazničko (ne)raspoloženje......dok me neki drkaju s nekim SF pričama o sladoledu...

E sad kad sam ovo stavila, vidim da se ništa ne vidi... I to je tako u skladu s današnjim danom... Da se za zelen bor uhvatim, i on bi se osušio... Elem nejse, ispod slike piše ovo što je u naslovu...

28.04.2010.

Ni sexa ni grada. Samo Facebook naš nasušni.

Predlažem da se profil na FB uvede kao obaveza za sve građane naše domovine. Zato što je tamo sve počelo.
Imam ozbiljan problem. Kako ja da držim pod kontrolom mahalu koja nema profil na FB? Sve te potencijalne ljubavnike, prijatelje i neprijatelje?
Zahvaljujući FB pronašli smo sve svoje školske drugove. Pa ljude iz svih gradova gdje smo bili u izbjeglištvu. Našla nas je naravno i gomila ljudi koji nas nisu interesovali ni prije 18 godina, ali nema veze. To je već kolateralna šteta, nus pojava. Mora i toga da bude u ovako ozbiljnim projektima.
Kako bez Fejsbuka da utvrdiš koliko je ko licemjeran? Informacije tipa komentara na slike djece prijatelja koje nisi vidio 20 godina su od krucijalnog značaja. Kad vidiš da se nekom like slika djeteta koje je dozlaboga ružno – sve ti je jasno. Ili: ''Jao, draga, super izgledaš! Pa ti ne stariš uopšte! Ljepša si nego u gimnaziji!'' A na slici polovni odron koji ne možeš ni zamisliti kako je izgledao u gimnaziji kad je sad ljepši.
A tek razne notifikacije! Informacija ko je fan namaza, ko vladike Grigorija, ko prebrojava Srbe, Hrvate, Bošnjake, Bosance i Hercegovce, Sarajlije, papke, seljake i ine socijalne, nacionalne, intelektualne i ko zna kakve sve ne grupacije. Pa onda šta je ko kome poslao. Medvjedići, poljupci, srca, virtuelne ture pića, proizvodi iz mamine kuhinje, umjetnine domaće radinosti, dosjetke iz stripova... Pa onda ko igra poker povazdan, ko bije nekakve bitke, ko je u čijoj mafijaškoj bandi. Ih, brate, pa sve to lijepo dobiješ u notifikacijama.
A Farma! E Farma mi je omiljena. Ko je usvojio kravu, ko obrao tikvice, ko je kome komšija, ko ima patke, pa to su tek informacije vrijedne pažnje. 
Tek jezik. Nikad živ čovjek ne bi mogao utvrditi koliki je čiji nivo obrazovanja, znanja stranih jezika i nepoznavanja maternjeg da nam nije Fejsbuka. Načisto uzdrhtim od oduševljenja kad umjesto č i ć ugledam ch. Pa w umjesto v ili l. Smijeh u vidu OMG, LOL, xexexexexe. Ili u kao ooo (''looooda''). Fejsbuk nam je otvorio potpuno novu percepciju u lingvističkim proučavanjima. Za to treba posebno da smo mu zahvalni.
FB ima još gomilu korisnih situacija. Razne grupe za zabavu. To je u našoj domovini u radno vrijeme od neprocjenjivog značaja. Kako bi se čovjek oslobodio tolikog stresa? Iznervira te šef sabajle, nisi još ni onu prvu kafu popio. A ti lijepo na Fejs. Pa na Neobične slike i situacije Sarajeva. Pa umreš od smijeha k'o čovjek. Klikneš na Home i dok 47 puta potpuno orgazmički isklikaš Ignore – antistres terapija bude više nego uspješna. Osim toga, opštepoznata stvar je da su plate u našoj domovini bijedne. Ne postoji uspješniji metod za ''Ne možeš me ne platiti koliko mogu ne raditi'' od drkanja po Fejsbuku.
Pomoću Fejsbuka utvrdim i kakvi su mi drugari. Objasnim im da hoću da objavim pričicu, pa čisto da ne lutam, da vidim ima li smisla to što mi je na pameti pošaljem koncept. A onda dobijem razne konstruktivne kritike. Potpuno kao u onoj priči Zašto muškarac ne može da ima kolumnu o ljubavnim jadima. Uglavnom dobijem kritike tipa: ''Ko, ko, ko? S kim? Ma koga sad…?''.
Kako ja da utvrdim za nekog ko nema profil na Fejsu je li on u relationship? I koje je godište? I čiji mu se link like? Dalje, posebno me frustrira što ne mogu u fotkama da utvrdim kako je izgledao kad mu je bilo 10 godina. I kako ga je mama oblačila. Kako ću onda znati iz kog backgrounda dolazi? Je li bio papak, pa se sad malo emancipovao, ili je to neka normala? Ne možeš bez slika iz djetinjstva da utvrdiš jesu li mu po stanu visili gobleni i je li imao šarene ćilime. Kako da utvrdiš koju je školu završio? Onako lijepo pretamburaš friends i samo ti se kaže ako on to već nije stavio u info. Kad to sve utvrdim, sve je lakše. Znam i gdje da počnem i kako da svršim.
Provjerim kojim grupama pripada. Čim ugledam Ešhedu en la illahe illallah, we ešhedu enne Muhammeden 'abduhu we resuluhu – bezbeli s njim pivu neću otresti. O štovateljima pravoslavnih vladika da ne govorim. Sedam nedjelja Časnog i 5 Božićnog posta (plus svi ostali postovi) stvarno ne obećavaju kakav redovan seks.
Ako nema profil na Fejsu kako započeti komunikaciju u kafani? Ako ne možeš izanalizirati s njim sve što je danas bilo na FB, o čemu da pričaš uopšte? Današnji prosječan sarajevski muškarac ne čita ni Dnevni avaz, a kamoli šta drugo. A da trućam o reprezentaciji i kladioničkim listama – ne mogu. Ja ne gledam televiziju, tako da potencijalni on i ja bez FB uopšte nemamo zajedničku temu.
Kako živ čovjek da ostavi tragove ili prepozna ostavljene bez Fejsa? Evo ja nisam pametna. Ja uopšte više ne pamtim kako smo se ikad išta dogovarali bez Fejsa. Kako ja da utvrdim kad, gdje i s kim neko izlazi bez Fejsa? Ovako lijepo vidim da je Mister X pitao Mistera Y kad i gdje se nalaze, a ovaj mu odgovorio ''Ništa do subote.'', i ja normalno u petak ostanem kući. Šta sad ima da se smaram u petak u kafani kad znam da neće izaći?
Dalje, ima tu još raznih korisnih saznanja. Ne samo ličnih, već za opšte dobro. Npr. mojoj prijateljici se sviđa lik u stogodišnjoj vezi. A ti lijepo upratiš da se veza klima. Čas je u relationship, čas no longer listed as married, čas engaged, pa onda That's complicated... Odmah ti vidiš da tu nema selameta i da ona tu treba da pritisne. I normalno, ti to gledaš, a ne ona zainteresovana. Taman posla. Možda čovjek ima jednu od 50 ili svih 50 aplikacija Vidi ko ti gleda profil – gdje sad da se ofira sa svog profila?! A da ne pričam o obrnutoj situaciji i utvrđivanju ko tebi gleda profil. Ili koji mu se tvoj link like. Ili status. Ili note. Lijepo ti zabaciš udicu, pa malo sačekaš. Pa vidiš da li mu se like. Pa ako mu se like, a ti još baciš komentar. I opet malo sačekaš. Ako ima još ponešto i da doda, onda pređeš na private messages. Ili još bolje na chat. Tamo ništa ne ostaje, nema tragova. Onako nekad zaboraviš da izbrišeš mailove iz inboxa, a naravno da ti prijateljica koristi profil u gore navedenim situacijama. Šta sad ona ima da ti čita poruke, pa da još i njoj moraš objašnjavati sve kontekste...  Onda odeš na njegov profil pa mu provjeriš activities. Ako je obrisao sa svog walla sve što je pisao po tvom profilu – nešto ne valja. Ili mu je cura u friends ili neka njena drugarica koja će joj to već prenijeti, ali u svakom slučaju – cura postoji. Dakle, iako se u živoj komunikaciji u kafani to tako nije dalo naslutiti – cura sigurno postoji.
Isto tako obrneš situaciju. Lijepo i ti ostaviš tragove. I onda naveče u kafani nema fule. Samo što se ti montiraš za šank – eto ti ga. Sa jaranom, normalno. Da The Jaran zabavlja prijateljicu. A možda i The Jaran šta hajruje.
Itd., itd.
I recite vi meni sad nije li Fejs živom čovjeku neophodan? I zar profil ne bi morao biti zakonska obaveza svih građana između 20 i 40 godina? Pa mi smo usamljena generacija, ne družimo se, nemamo vremena za kafe, sijela, derneke, kafanu, nas melje tranzicijski kapitalizam. Kako da se kurvaš bez Fejsa? Kako da se povežeš sa ljudima? Morala sam ja ovo da napišem da i meni to sve još malo bolje legne, onako da mi se poslože kockice u glavi. Sad mi je sve mnogo bistrije. Sad sam još uvjerenija da imanje FB profila mora nekako zakonski da se reguliše.
Odoh ja da pravim grupu FB profil – zakonska obaveza za sve punoljetne građane BiH. Da vidim hoće li mu se like...
28.04.2010.

Majci svojoj vazda!!!

Ovo Sarajevo je stvarno bezidejno i nekreativno do pičke materine. Ovdje se majka samo jebe. Sva kreativnost bijesa stane na kraj rečenice u ono ''VAZDA!''

A u Krajini...

E to je reći polifoničnost (jutros me pedesetčetvorogodišnja studentica Edukacijskog fakulteta (sic!) u Travniku (sic!) smarala molbama da joj pomognem (sic!) ''oko polifoničnosti Travničke hronike''. Jebem te, robijo, tek mi se sad pomrači do kraja kako ovo sručih bijelo na crno!!! )...

Tamo se majci: ućera, zaćera, šćera, sprdi, zaprdi, uprdi, ukrka (sa varijacijama ukr'a, skr'a...).

Sva plastičnost tih raznih glagola mi uopšte nije dovoljno opisna kakvu bih ja sad korelaciju poželjela izvjesnom liku i njegovoj majci! A fina žena skroz, znam je ja...

28.04.2010.

Mesec je sam plovio...

28.04.2010.

Našla fotku, pa se sjetila...

Nekad jesenas našle se Dupla Raspuštenica, Neudata i ja na ručku, ali pošto je kafana dobro znana, niko nas nije sprečavao da popijemo previše, pa i da zapalimo... Elem, ništa se tu spektakularno nije desilo, radno vrijeme kafane iscurilo, a mi samo prešle u prvu sljedeću sa dužim radnim vremenom. Kad tamo nekakav novi mlađahan konobar. Sladak.

Pošto nijedna nije gadljiva na mlađe muškarce, krene tu neka zajebancija i prebrojavanje, što godina, što koječega i domisli se Dupla Raspuštenica da pogađamo koliko bi Konobar mogao imati godina.

''Je l' primljen u Savez pionira Jugoslavije?''

N: ''Koja je zadnja generacija?''

''Mislim '81.''

N, DR, unisono: ''Ma daaaaaaaaj... Ma nema pojma! Nema teorije... Pa u šta ti gledaš? Ti stvarno nemaš pojma... Aaaaa...''

Naljepiše me k'o budalu.

''Znači, ne pamti Titu. Pa koliko vi mislite da ima?''

DR: ''Šta mislite sjeća li se on Vučka?''

''Pa ja sam mislila da pamti Titu, samim tim mislim da bi morao pamtiti Vučka.''

N: ''Ma nema pojma! Ja mislim da on ne pamti ni Zagija.''

DR: ''87?''

N, Ja: ''Jeste, '87...''

Uzmuva se Konobar oko nas, razgledasmo ga sa svih strana, sprdala se ja da bi to tete trebale temeljno pregledati, ne znam ja ništa dok ne prepipam, bla, bla... Na kraju se one bez dileme složiše da Konobar ne pamti ni Zagija. Ja u šoku.

''Pa, sjeća li se Alije, jebote???''

 

26.04.2010.

Uklapa se u moje poimanje romantike... manje-više...

26.04.2010.

Salvador Dali: Postojanost pamćenja (Mekani satovi), 1931.

26.04.2010.

Najveća tuga oženjenih muškaraca

''Izađu na ulicu i gledaju što ne mogu je*ati. A onda dođu kući i je*u što ne mogu gledati.''

 

26.04.2010.

S.A.R.S.

26.04.2010.

Što jest - jest ''cijela nacija duva'', ali u falus, i to x 3 + (pre)Ostali

25.04.2010.

MILOŠ CRNJANSKI: Mizera

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?

Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?
25.04.2010.

Jedna Remarkova...

''Niko ti ne može biti stran kao čovjek kojeg si nekada volio.''

25.04.2010.

Volim biti podli stvor

Kako sam samo bila zločasta noćas... Leleee... I baš mi nešto dobro. Što veći belaj napravim - mirnije spavam, šta li... A baš se nisam  nadala...
Elem, izađem ja sinoć sa svojim Prijateljicama, jedinim normalnim straight ženama u svom okruženju, koje su uspjele da nađu normalne muževe i očuvaju brakove, rode pametnu i lijepu djecu nad kojom bdiju 24 sata na dan, naprave kuće, pokupuju auta, idu na ljetovanja, sve što treba. (Mislim, imam ja još nekolicinu takvih Prijateljica, ali su razasute po planeti.) Straight društvo - straight izlazak, lagano, opušteno, ćakulanje, vruće kifle, šetnja, razmjena poklona i pametni razgovori, ma sve kako valja.... I odu žene u svojim autima svojim normalnim muževima i očuvanim brakovima, pametnoj i lijepoj djeci u napravljenim kućama.
Ja ostanem. Normalno. Bez normalnog muža i očuvanog braka i ikakve djece.
''Dokon mozak - đavolje igralište'', završim u nekoj podstanarskoj gajbi u nekom budžaku Mahalopolisa, živa do noćas nisam znala da taj rukavac postoji. A i kad si u svom gradu, onda nekako slabo imaš doticaj sa ljudima koji se potucaju po podstanarskim stanovalištima, iako si ih i sam promijenio nebrojeno po raznim destinacijama, ali ne i u svom gradu... I onda nekako ispadneš iz te priče, sve ti začudno. I nekako drugačije nego kad je tebi selidba bila stanje, a ne događaj. Čudna stanovališta - čudni i ljudi u njima, ali dobro de, imamo zajedničke prijatelje i prijateljski su nastrojeni, pa sve u redu. Nije ni to, naravno, bilo dovoljno, nego se opet razbismo na grupice i završismo svak u svojoj omiljenoj kafani.
A u kafani... Pogibija. Kao što odavno nije bilo. I ne znam je li do prekomjerne količine alkohola, muzike, atmosfere, ali sve mi nešto dobro. Dok ne krenu neka trema kao najava nečega... Nisam dugo morala da dumam , eto ti The Vječnog sa sve nekom novom djevojkom i novim prijateljem. Tu mi se opasno sloši, ne umjedoh, glupa, ni da sakrijem... Pa mi bi najlakše da to potopim u još alkohola.
Vidi moja druga polovina u iščekivanju Godota da ja nikako nisam dobra i na opasku da bi mi dolazak Povremenog (kog ona organski ne podnosi ) došao kao mnogo dobra varijanta za popravljanje situacije, odgovori da bi ga i ona sada istrpila samo da ne budem tako loša.
Ni ne završismo mi taj dijalog, kad eto ti ga Moj Najljepši Drug i Povremeni u kompletu. Mladi, lijepi zgodni, harizmatični - sve što jednoj ženi treba za povratak samopouzdanja i sve što jednom desetak godina starijem muškarcu, koji pritom nikad nije bio ni tako lijep ni tako zgodan, treba za udar na ego. A The Vječni je ego manijak.
Nisu bitne godine potrošene ljubavi uzalud, nije bitno bacanje bisera pred svinje, nisu bitni dugovi, ni svađe, ni oprosti, ništa više nije bilo bitno. The Vječni cijeni pojavno. A od onog što se pojavilo njemu nije bilo dobro. I ja to sigurno znam. Ne zato što je pokazao, nego zato što nije. Zato što ja znam tačno do u tanka crevca kako misli.
Nije The Vječni nikad zažalio što me odjeb'o. Ni što me povrijedio. Ni što me više nema. Niti bilo šta slično tome. U The Vječnom je nastao problem kada je shvatio da ima višak vremena. Nije njemu zasmetao nedostatak mene, već je shvatio da on tu prazninu nema gdje da popunjava. Nema ko da sluša, da tetoši, čuva, brine, voli, daje sve što se od njega ne traži, a ništa ne traži zauzvrat.
The Vječni mnogo voli da odmjerava snage. Da nadjebe i zapiša sve što može. I što ne može. A može mnogo. Ali bitka sa Mojim Najljepšim Drugom i Povremenim je unaprijed izgubljena. I što je najstrašnije, to mi je nekada davno priznao. A zna da ja pamtim kao slon.
I tako.... Vratilo se raspoloženje, samopouzdanje. Sve bilo mnogo lijepo. U neka doba smo se razišli i razvezli, naravno svako svojoj, a Povremni i ja mojoj kući...
I probudim se danas, u neki nepristojan sat... Ali sa osmijehom. Sa osmijehom zbog Povremenog i malo širim zbog The Vječnog.
Mnogo je zajebano kad neko zaigra tvoju igru, koju niti cijeni, niti voli, niti zna da igra - i pobijedi te. ''Tražili ste - gledajte!''

24.04.2010.

GO po novom...

Godišnji odmor po novim pravilima: bez regresa, nakon poskupljenja i recesije...

23.04.2010.

BS! BS!

23.04.2010.

Gauloises liberté toujours

I baš bi bilo lijepo kad bi me OSLOBODILI jebene trčakrajuće reklame za GAULOISES! TOUJOURS!

23.04.2010.

''Pazi kad ne mogu da verujem!''

Stvarno mi se neka razna čuda dešavaju.

Već nekoliko dana spavam bez sedativa, a stvarno sam zaboravila kako je to...

Pustio me šef u 2! Mislim, ok, znam ja da je to ona papanska, bila mu je prof. M. u kancelariji i pokušavao, bijedan i čemeran, da pred njom ispadne laf, ali bole mene. Lijepo ja profitirah. Daj Bože samo da mi sad nešto ne prisjedne...

Onda me izjebaše drugari sa nekom montažom, kao osvanuh u nekom nepristojnom časopisu, lijepo se ohladih dok shvatih o čemu se radi. Mislim, znam da ne mogu, sve i da hoću, ali baš me solidno otresoše...

Pa mi se onda poklopiše raspoloženja and afiniteti sa jednom malom prijateljicom, a i to se baš rijetko događa, u posljednje vrijeme naročito...

I sve tako nešto...

Ah, da i neki neznanac mi popravi raspoloženje, lijepo mi izvuče osmijeh. E to tek ne pamtim kad mi se desilo. Jebote, i ovi što me znaju kako dišem i kako mirišem me ništa više ne vole, kažu da sam postala potpuno nemoguća za komunikaciju, da sam pitoma kao pitbul...

Možda sam trebala davno početi da kenjam po ovom blogu. Izgleda da je ovo stvarno antistres terapija. Bar spavam, jebote!!!

22.04.2010.

Suočavanje

Razna čuda su mi na pameti danas, a začudo nisam mnogo nadrkana. Više nekako izmirena i pomirena sa sobom, što me strašno čudi. Uopšte ne liči na mene, pa mi nešto... Nejasno, šta li...

Davno nekad pročitah kod Ćosića, a strpano u usta Ivana Katića kako ne voli mladost, jer je to razdoblje života kad tijelo muči žudnjama a um pitanjima. Bijah baš mlada kad to pročitah i ostah zauvijek zahvalna za tu definiciju, jer nikako nisam mogla da shvatim šta mi je. Bile su to one godine kad se uglavnom buniš umjesto da razmišljaš. I onda sam od tada samo čekala da prođe. Da dođe smiraj. I stvarno je prošlo, ali... Sad se opet pitam ko mi to gasi nemire... I kad se ugase je li to zauvijek. A danas je baš bio dan da se to osjeti.

Bila sam u raznim ispižđujućim situacijama od rane zore, jedan od ''onih'' dana... Ono kad presnoozaš, pa ti pukne čarapa ispod kratke suknje na izlasku iz stana, pa te spiči alergijski napad sa sve slinama i suzama, a našminkan si... I sve to tako redom do izlaska iz kancelarije u neka doba, pa te sa parkinga vrati šef, jerbo su kolege nešto usrale, ali ti si zadnji u lancu i ti si taj koji si trebao da vidiš, a nisi, i ti si taj koji jedini može da ispravi grešku...

Umjesto da se uobičajeno nekontrolisano derem i psujem i urlam - ja ništa.

Ustanem, pa promijenim čarape, pa popravim šminku, pa samo konstatujem razna sranja, pa se vratim s parkinga, ispeglam grešku, pa još dođem kući i umjesto da se izvrnem - počnem da kuvam. Pa mi ni sitan ćevap ne ispadne sitan ćevap, nego nešto, a ja se baš našiljila na sitan ćevap i - ništa.

A da ne pričam o onim vječnim temama, koje ti se motaju po glavi bez obzira gdje si i šta radiš. One iste misli, iste, iste godinama s kojima se budiš i s kojima liježeš. I zbog kojih si godinama kad kreneš da legneš sretao samog sebe kako ustaješ, jer nikad nisi ni spavao... Bio lud od očaja, nemiran, tužan, razočaran, ma nikad se to u jezik nije moglo pretočiti...  Čini mi se da me to još prošle sedmice peklo nesmanjenom žestinom. I tako sad najednom i dalje misliš o svemu tome - i opet ništa.

I onda gledam te vijesti, te debilne vijesti po TV stanicama, po netu, na radiju slušam sugrađane... Sve - ništa. Nigdje jake emocije, nigdje prave definicije, nigdje sile, nigdje pravog bunta. Sve nešto jadavo, napola, mlako, mlohavo, impotentno. Omatorjeli borci i nadrndani navijači. Ne znam ko mi je bio gluplji i nedefinisaniji i bezobličniji. Niti prvi znaju zašto ne ruše, niti drugi zašto ruše, niti svi skupa uopšte znaju šta hoće. Što je najgore, ne znaju jasno ni šta neće, a to je uvijek dobar početak kad ne znaš šta hoćeš.

I onda sve to tako opet sagledam iz nekog tupog ugla i dođem na onu ''Ko je stariji, kokoš ili jaje?'' Nikako da shvatim da li nas je otupila sredina ili mi nju. Jesu li sav  žar odnijeli oni što su otišli zauvijek, pa onda oni što su otišli daleko, a mi potpuno istinjali u pepelu? Ili su ostali samo tunjavi? Ili ipak nismo bili tako tunjavi, ali je bilo više ovih gramzivih, pa su sve pootimali, a mi se zamorili od pokušaja da se malo ogrijemo na ponekoj preostaloj žeravici? Ili smo prosto ostarili?

Nekada davno, na nekom prvom poslovnom seminaru na koji su me poslali, pričala sam sa jednim starim profesorom koji mi je isto objašnjavao kako mladi ljudi traže jasne odgovore, a stari sve daju u nekim pregledima i paralelama... široko... bez jasnih definicija i konciznih odgovora kakve je tada zahtijevala moja mladost. Jesam li ja već ušla u fazu pregleda i paralela? Odavno ja tvrdim da se osjećam jako matorom i da živim svoj treći život. Prvi mi je bio onaj do rata, drugi mi je bio rat, a treći ovaj poslijeratni. Ali to sam tako nekako posložila u glavi, čisto teoretski, pa morala sam sebi neke stvari da objasnim i pospremim, ali ovo čudo sad što me snađe... Ovo je potpuno neovisno o teoriji.

Je li ovo samo čudan dan ili je to punoljetstvo neživota donijelo sa sobom?

21.04.2010.

Dva su tuđa, dva njegova nisu...

20.04.2010.

Naznake

Sve priče mi pobjegnu na isti način. Uvijek se rode sa novim danom, uvijek mi se roje po glavi kad otvorim oči, ali kad nisam u stanju ništa da uradim, čak ni da govorim naglas sama  sa sobom, pa da se čujem. Uvijek sam bila audio tip, da čujem svoje priče - valjda bih ih i zapamtila, ovako ništa, umru sa umivanjem, operem ih sa lica i usana...

20.04.2010.

Pitanje

Da li su muškarci koji sami peglaju košulje potpuno u ravni s Bogom u monteističkim religijama? Uglavnom ih nikada niko nije vidio, mada postoje razna (čak i pisana) svjedočenja da postoje. Blažene one koje ne vidješe, a povjerovaše...

20.04.2010.

Uživo u studiju 1981.


20.04.2010.

Nebo

Nebo by Električni orgazam

 

Moje su nebo vezali žicom
Po mome mozgu crtaju šeme
Žele jos jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vreme.

Al' ne dam svoje ja ideale
I ješću snove umesto hleba
Ja svoju sreću nosim sa sobom
Ona je parče slobodnog neba!

19.04.2010.

Sarajevski život apsurda II

Otvorila sam blog kao pokušaj da se riješim nekih frustracija. Nekih 24 sata kasnije sam shvatila da uopšte ne shvatam kako ovo funkcioniše i da se samo vrtim u krug. Sada imam novi izvor frustracije.

A jedino što sam htjela danas jeste da okačim jednu pjesmu...


.
19.04.2010.

Sarajevski život apsurda

Sad ne mogu da se sjetim,a ne mogu ni da tražim, koja je francuska imperatorka, kada i gdje rekla: ''Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače!''

Kad god ostanem dekintirana, obavezno mi se desi takva neka situacija. Dok sam nešto razmišljala da li da kupim ovo ili ono, i šta mi je kao isplatnije, a šta jeftinije, šta će duže da traje, otkrijem u kući nenačetu kutiju neke bezobrazno skupe belgijske čokolade...

E pa ako nemaš hljeba, jedi belgijsku čokoladu...

Vladimir 4/2010

18.04.2010.

18. 4. 2010.

Danas je punoljetstvo jednog neživota, pa sam to nekako morala da obilježim. Ne može više da se kiseli u meni, mora negdje da se oduši. Pa da probam da napravim blog.

Waiting for Godot
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."