Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


22.04.2010.

Suočavanje

Razna čuda su mi na pameti danas, a začudo nisam mnogo nadrkana. Više nekako izmirena i pomirena sa sobom, što me strašno čudi. Uopšte ne liči na mene, pa mi nešto... Nejasno, šta li...

Davno nekad pročitah kod Ćosića, a strpano u usta Ivana Katića kako ne voli mladost, jer je to razdoblje života kad tijelo muči žudnjama a um pitanjima. Bijah baš mlada kad to pročitah i ostah zauvijek zahvalna za tu definiciju, jer nikako nisam mogla da shvatim šta mi je. Bile su to one godine kad se uglavnom buniš umjesto da razmišljaš. I onda sam od tada samo čekala da prođe. Da dođe smiraj. I stvarno je prošlo, ali... Sad se opet pitam ko mi to gasi nemire... I kad se ugase je li to zauvijek. A danas je baš bio dan da se to osjeti.

Bila sam u raznim ispižđujućim situacijama od rane zore, jedan od ''onih'' dana... Ono kad presnoozaš, pa ti pukne čarapa ispod kratke suknje na izlasku iz stana, pa te spiči alergijski napad sa sve slinama i suzama, a našminkan si... I sve to tako redom do izlaska iz kancelarije u neka doba, pa te sa parkinga vrati šef, jerbo su kolege nešto usrale, ali ti si zadnji u lancu i ti si taj koji si trebao da vidiš, a nisi, i ti si taj koji jedini može da ispravi grešku...

Umjesto da se uobičajeno nekontrolisano derem i psujem i urlam - ja ništa.

Ustanem, pa promijenim čarape, pa popravim šminku, pa samo konstatujem razna sranja, pa se vratim s parkinga, ispeglam grešku, pa još dođem kući i umjesto da se izvrnem - počnem da kuvam. Pa mi ni sitan ćevap ne ispadne sitan ćevap, nego nešto, a ja se baš našiljila na sitan ćevap i - ništa.

A da ne pričam o onim vječnim temama, koje ti se motaju po glavi bez obzira gdje si i šta radiš. One iste misli, iste, iste godinama s kojima se budiš i s kojima liježeš. I zbog kojih si godinama kad kreneš da legneš sretao samog sebe kako ustaješ, jer nikad nisi ni spavao... Bio lud od očaja, nemiran, tužan, razočaran, ma nikad se to u jezik nije moglo pretočiti...  Čini mi se da me to još prošle sedmice peklo nesmanjenom žestinom. I tako sad najednom i dalje misliš o svemu tome - i opet ništa.

I onda gledam te vijesti, te debilne vijesti po TV stanicama, po netu, na radiju slušam sugrađane... Sve - ništa. Nigdje jake emocije, nigdje prave definicije, nigdje sile, nigdje pravog bunta. Sve nešto jadavo, napola, mlako, mlohavo, impotentno. Omatorjeli borci i nadrndani navijači. Ne znam ko mi je bio gluplji i nedefinisaniji i bezobličniji. Niti prvi znaju zašto ne ruše, niti drugi zašto ruše, niti svi skupa uopšte znaju šta hoće. Što je najgore, ne znaju jasno ni šta neće, a to je uvijek dobar početak kad ne znaš šta hoćeš.

I onda sve to tako opet sagledam iz nekog tupog ugla i dođem na onu ''Ko je stariji, kokoš ili jaje?'' Nikako da shvatim da li nas je otupila sredina ili mi nju. Jesu li sav  žar odnijeli oni što su otišli zauvijek, pa onda oni što su otišli daleko, a mi potpuno istinjali u pepelu? Ili su ostali samo tunjavi? Ili ipak nismo bili tako tunjavi, ali je bilo više ovih gramzivih, pa su sve pootimali, a mi se zamorili od pokušaja da se malo ogrijemo na ponekoj preostaloj žeravici? Ili smo prosto ostarili?

Nekada davno, na nekom prvom poslovnom seminaru na koji su me poslali, pričala sam sa jednim starim profesorom koji mi je isto objašnjavao kako mladi ljudi traže jasne odgovore, a stari sve daju u nekim pregledima i paralelama... široko... bez jasnih definicija i konciznih odgovora kakve je tada zahtijevala moja mladost. Jesam li ja već ušla u fazu pregleda i paralela? Odavno ja tvrdim da se osjećam jako matorom i da živim svoj treći život. Prvi mi je bio onaj do rata, drugi mi je bio rat, a treći ovaj poslijeratni. Ali to sam tako nekako posložila u glavi, čisto teoretski, pa morala sam sebi neke stvari da objasnim i pospremim, ali ovo čudo sad što me snađe... Ovo je potpuno neovisno o teoriji.

Je li ovo samo čudan dan ili je to punoljetstvo neživota donijelo sa sobom?

Waiting for Godot
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."