Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


Ponešto o ždralovima...

Riječ origami japanskog je porijekla i spoj je glagola ''oru'' (saviti) i imenice ''kami'' (hartija). Označava tehniku pravljenja različitih predmeta savijanjem jednog ili više listova hartije, koja je istorijski vezana za pronalazak hartije u Kini 105. godine. Hartija se u Japanu
prvi put pojavila 610. godine, a donio je jedan budistički sveštenik. Kinezi su hartiju pravili od kore drveta, dok su Japanci koristili pirinač: tako su dobijali mekši i otporniji materijal, savršen upravo za presavijanje. Najstariji komad origamija za koji se danas zna potiče iz 714. godine i pokrivka je boce za sake (japansku rakiju) koja se koristila prilikom vjerskih svečanosti. Još jedan primjerak iz tog doba je leptir, opet kao ukras na boci za sake. Veoma čest bio je i ''sambo'', mala posuda od hartije u kojoj su se prinosile ponude bogovima. U stara vremena japanske porodice dopisivale su se tako što su pisma pakovale u ispresavijane koverte: svaki klan imao je svoj prepoznatljiv način.
Najpoznatiji i najčešci oblik bio je - ptica ždral. I danas se u budističkim hramovima nailazi na čitave grozdove ovih figura obješenih na zidove, jer ždralovi donose sreću. Postoji vjerovanje da će onome ko ispresavija hiljadu istih ždralova želja biti ispunjena.

31.05.2010.

EPP

Nema šta živ čovjek nije smislio da neutrališe vlastiti smrad. I da se sav pretvori u ambalažu. Jebo sadržaj, to odavno nikog ne interesuje. Odavno već ambalaža prodaje proizvod. Uključujući i dušu...

Sreća pa će ova Planeta otići u pičku materinu, čini se puno brže nego što mislimo. Da neće, strašno bi me zanimalo dokle će dobaciti ljudski potrošački idiotizam. Hoće li hemijska industrija stići do osvježivača wc školjki sa jogurtom i alojom? Ili možda toliko vremena ipak ima?

Mislila sam da je dezodorans sa mirisom riže vrhunac gluposti. Ko ikad želi da miriše na rižu? I kako riža uopšte miriše? E ima i gore. Garnier ubi sa reklamom za  dezodorans čija svježina drži 48 sati. Čemu to služi? Da se ne kupaš 48 sati? Ko se na planeti ne kupa 48 sati, a potrošač je dezodoransa? Za koga je to napravljeno? Za afričke konzumente koji nemaju ni vode za piće? Šta?

Osvježivači vazduha su mi isto totalni hit. U šta treba da me ubijedi slonica sa biserima udata za stonogu? Ima li iko ko je pozavršavao te moderne škole xafsinga da mi objasni smisao te reklame, please?

U nekoj sljedećoj reklami žena ima kosu do dupeta. Muškarac njenog života se najavi da dolazi po nju za 10 minuta. Ona se uspješno ofarba, jerbo sad postoji farba za kosu koja je oboji za 10 minuta. Nisam shvatila je l' se onda kosa ne treba ni prati. Ofarbaš se za 10 minuta i to je to...

Anticelulit program... Nema veze što nikakva liposukcija ne pomaže. Ima sad onaj stik, pa ga ti malo protrljaš po guzi, i celulit nestane kao rukom odnesen. Učinak vidljiv već nakon 4 dana...

Q10 ili tako neko čudo protiv bora. Ma idi, begaj. Uredno se mažeš, nema da ostariš nikad. Ima da te spakuju Bogu na istinu mlađeg nego što si se rodio.

Pročitah prije par dana kod Krepanog umjetnika da čeka da izmisle mušku i žensku pastu za zube...

I onda višnjica na šlag, onaj genijalni slogan, L'Orealov mislim: ''Jer vi to zaslužujete!''

Ovi malo stariji ponikli na ovom terenu bi se mogli sjećati Primusa. ''Ekonomsko-propagandne por'ke: Pištolji Majakovski, Sanski Most...''

31.05.2010.

Molitva

Gospode,

tuđe privatnosti

poštedi me

grešnu...

30.05.2010.

Pala u sevdah

 

 

 

 

 

 

 

29.05.2010.

Kiko...

Sarajevska ratna zbirka (1992)

Sarajevo (1961)
 
Sad nek spavaju svi naši mili i besmrtni.
Pod mostom kraj II ženske gimnazije nabujala Miljacka
                                                                                        teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno, pod pretpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je proklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem
                                                                                            maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta! Zbog toga zar manje ću te voleti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svetu prete kuga ili rat
i kad jedine reči postaju ''ne zaboravi'' i ''zbogom''?
 
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umreti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog
neuporedivo vedrijeg mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji
ali u kome je sve moje i gde uvek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam sam do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko sigurno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde, zovnem li i topole, moje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.
 
 
29.05.2010.

Nothing to be done.

28.05.2010.

Vidi, vidi!

Vidi, vidi
kakve makine se voze!

 

 

 

 

 

Vidi, vidi
kako budžeti se troše!

 

 

 

Vidi, vidi
kakve spodobe nas vode! 

 

 

 

 

 

Vidi koga biraš
na šta glasovi se svode! 

 

 

 

 

 

 

 

27.05.2010.

Ćiza-bliza viza

''Ne lipši, magarče, do zelene trave.''

Na jesen će raspravljati. Pa ako - e onda mere bit' krajem godine.

Meni treba bezviza od 11. juna, pa do 11. decembra, npr. Zašto?

Zato što tada počinje svjetsko prvenstvo u fudbalu. Treba l' da jedna žena elaborira zašto? Normalno da ne treba.

Ha završi fuzbal, ide ramazan. Šta tu ne valja? Svašta. Ja pijem i kad je ramazan, pa plaho bodem oči; ne nosam šerpice po haustoru i preduzeću kad je iftar, pa plaho bodem oči; ne jedem baklavu ni kad je Bajram, pa opet bodem oči; a i pun mi moj vjernika model M 92, koji već sada naveliko kukaju kako ne znaju kako će izdržati post. Ljeto, dug dan. Znam ih ja, isto su kukali i prije 5 godina, kad je dan bio bitno kraći. Koja je svrha posta kad ga ovako doživljavaš - ja nemam ideju. A da ne pričam o varijanti zavali bližnjeg svog.

Ha završi ramazan, ide SFF. E pošto smo ga ispostili, sad možemo da se raspojasamo kako samo mi znamo. E tek to Sarajevo ne volem. Svi smo srećni, lalalala, svi smo gostoljubivi, lalalala, svi se jebemo sa strancima, lalalala, svi volontiramo za SFF, lalalalala, Miro Purivatra jedini uzima repa, lalalala, nema veze, mi imamo srce Sarajeva, lalalala.

Ha završi SFF, idu izbori. Ja kad počnu da vise sa ''bilbordera'', zgrada, krovova, stubova, bandera... Visili majci svojoj vazda!

Ćiza wizzard zvali smo ga mi... 

27.05.2010.

Emptiness

Složila sam pjesme. Kao kockice i kao kamenje. U zid. Sad će neko da ga sruši, pa da zida ispočetka. Poneku su pojeli ždralovi pa je ostala kod mene. Dok i ždralovi ne odlete. Čudno je nakon svih ovih dana ostati bez njih.

26.05.2010.

Tehnički pregled

neću umirati

ove godine

kažu ljekari

čeka se Bog

25.05.2010.

The same old fears

25.05.2010.

The Škljoco

E nek vala živim u Bosni. Proš'o Škljoco tehnički. Ja mislim da su cijena registracije i njegova vrijednost došli na ravne časti, ali nema veze... Prošli smo nas dvoje zajedno sve ćoškove bivše Juge sem Makedonije, pa što da ne prođemo tehnički? Je l' 'vako?

E kako će gazdarica sutra proći na kanalu, to ćemo tek da vidimo...

 

24.05.2010.

Miljak, što bi rekli u Krajini

Tako sam se divno danas organizovala da sam ručala uz centralnu informativnu emisiju, kako se moderno zove Dnevnik u 19.30 h. To je stvarno idealna atmosfera za ručak. Em ti prisjedne, em ti poslije ne pomažu ni ranisan, ni reglan, ni apaurin... Nema ti lijeka.

Prvo Inzko otiš'o da nas tužaka u onaj Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. A pošto je Inzko gospodin čovjek, nije mogao baš da opljune kako valja, pa mu izvještaj nit smrdi, nit miriše, kao i obično. ''Nedostatak zajedničke vizije za budućnost...'', ali se pristupilo NATO Akcionom planu, BiH ima mjesto u SB UN, pomaci na liberalizaciji viznog režima. Kad to preslušaš na par različitih televizija, iz različitih entiteta... Mislim da nam ni Inzko lično ne bi znao objasniti šta je rekao ako je slučajno slušao što sam i ja slušala. Još kad se k tomu doda govor novinara u nas, govor odavno lišen logičkog akcenta, jer je puno bitnije neuspješno podražavati zagrebački i beogradski akcenat, nego razmišljati o onome što se čita - kao gledalac koji je primoran da uredno plaća svoju TV taksu javnim servisima - dobiješ go kurac od informacije. Ja stvarno nemam drugi termin. Ja sam za svoje pare, sa malog ekrana TV prijemnika, sa frekvencija javnih servisa, primorana slušati ljepuškaste papanke koje niti znaju gdje misao počinje, ni gdje završava.

Otiš'o i Haris Silajdžić u Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. E kako ga je on otiš'o - to još nisam shvatila. On je predsjedavajući Predsjedništva, za kog njegov kolega iz tog Predsjedništva veli da je u privatnoj posjeti Savjetu bezbjednosti. To veli i stranački kolega u kolege u Silajdžića, inače na funkciji premijera državne vlade. Pa onda njih dvojica otpošalju po ferman SB UN da se oni ne slažu sa onim što Silajdžić tamo priča i da troglavo Predsjedništvo nije zasjedalo s tim u vezi i dogovorilo se da predsjedavajući Predsjedništva zastupa državu čiji je predsjedavajući Predsjedništva.

A Haris je, za promjenu, vazio o kršenju Dejtonskog sporazuma, i posebno Aneksa 7, koji izbjeglicama i raseljenim licima daje pravo da se sigurno vrate u svoje domove. Nikad Haris, izgleda, taj Sporazum sa sve aneksima nije pročitao do kraja, niti došao do stavke da ljudi imaju pravu da ostanu na svojim novim staništima. Ili jeste, ali ga ti ne interesuju, on je predsjedavajući Predsjedništva samo ovima što se još nisu vratili na svoja staništa.

Veli Haris da većina problema i izazova s kojima je BiH danas suočena dolazi od neuspjeha provođenja Dejtonskog sporazuma. Svijetla obraza on to tamo priča, k'o da to nikakve veze s njim nema.

Meni je jedino malo lakše vidjeti Silajdžića nego ove ostale po tim raznim destinacijama političkog turizma zato što govori engleski i bar mu prevodilac ne treba. Lupa Haris k'o Maksim po diviziji, ali bar na engleskom, ovi ostali ne umiju ni to. Sve nešto kontam - jedan trošak manje. Dakle, nakon tih informacija, nisam uspjela da shvatim kako je Silajdžić otišao u Savjet bezbjednosti, ali znam da sam mu taj put platila ja i ovakve rijetke srećne budale k'o ja, koje imaju kakav-takav posao u ovoj državi, a kojima entitet u kom živim uzima 71% bruto ličnog dohotka. E da bi se oni bolje mogli zajebavati oko protokolarnih pitanja u kom je svojstvu Haris Silajdžić otišao u Savjet bezbjednosti...

U ostatku domaćih političkih tema - glad. Agrokomerc i ini agrokomerci...

Pojebale se Koreje...

Jedina svijetla tačka, pod uslovom da nisi Pitar ili neki drugi pitar - Željo prvi...

24.05.2010.

Volim biti podli stvor II

Neke sam natjerala da ponovo počnu slikati, neke da se pozabave vlastitom poezijom, a neke da se opet aktiviraju prozom. Jupi, jupi, je, je! Zasluge su, naravno, samo moje! Wuahahahaha! Podli stvor se raduje! Jupi, jupi, je, je!!!

23.05.2010.

Viva Brakus!

Zadržah se na mojoj omiljenoj Pink TV par minuta i odmah ukačih 2 genijalne informacije:


1. Čolin najnoviji CD se dijeli uz deterdžent za veš.

2. Prekosutra je takmičenje za pjesmu Evrovizije.

Zajednički nazivnik za prethodne informacije: Goran Bregović & Marina Tucaković, of course. Ako slučajno još neko nije čuo - Igor Brakus na B92 recituje:

 

23.05.2010.

Loše

Sad ja kažem mamurlook, a The Matza kaže kafeteen. Jutros ništa ne pomaže. Iznad Sarajeva se ukazalo nešto što liči na Sunce, ali nije dokazano. Lično sam išla da vidim, ništa nisam utvrdila. Ne znam imam li halucinirajući mamurluk, ili je stvarno bilo sunčastih tragova. Nek se bar slova žute. Morala sam i do ovog ispodkućnog tržnog centra i na pijacu. Od tog mi tek nije dobro. Narod. Svuda narod. A ja ne volim narod. Ne taj kupujući. Posebno ne volim pijace. Na bankomat sam morala isto. Tu mi se odmah pomračilo, zato mislim da možda ima negdje sunca, al' da ja ne vidim. Sad bih konačno svoje prelijeno preveliko dupe trebala odnijeti u Gerontološki centar, ali sam zaboravila šta su mi rekli da im donesem. A stid me da ih treći put zovem da pitam istu stvar. Sve računam da će i oni zaboraviti dok dođem, pa otežem. Jebi ga, stariji su u prosjeku po 50 godina od mene, valjda je u redu da računam i sa njihovom sklerozom. Znam da je bezobrazno, ali šta ću sad? Malo se i volim danas zato što sam prethodnih dana skuvala svega previše, pa bar o tome danas ne moram da brinem. Slano, masno i čorbasto, sve što treba da se ovaj užas danas preživi. Drugarstvo mi ostavilo nekih sokića i slatkiša i to me obradovalo. I šveca se nekim čudom jutros javila i to mi je jupi, jupi, je! I Najljepšoj je danas rođendan. I srećan joj baš. Malo još razmišljam kako se 3 sedmice fulam s Povremenim. Nervira me to. Mamurlook... 

P.S.

Nervira me i što mi sad post izgleda kao reklama za Raiffeisen banku.

P.P.S.

2 sata i 16 minuta kasnije:

Naravno da Gospođa Baka, sa svom svojom sklerozom, demencijom i posljedicama ishemije, nije zaboravila da mi je nekoliko puta ponovila da joj donesem kovertu za pismo koje je napisala kumovima P., koji sada žive u Z. pored T. To će biti dovoljno za adresu, oni su odmah tu, s početka lijevo. Posljednji put je imala kontakt s njima prije 12 godina. Naravno da je to dovoljno za adresu. Da mi je život zavisio od informacije da treba da donesem kovertu - izgubila bih ga u trenu...

22.05.2010.

Google suggestions

Uvijek sam se čudom čudila kad mi YouTube izbaci Recomended for you. Na osnovu čega se vrše ti izračuni, proračuni, prave statistike, pa dobiješ ovako veleumne preporuke - nemam ideju. Zadnje što sam tražila je bilo Подмосквные Вечера, i na osnovu toga je tamo neko YouTube sokoćalo izračunalo da bi ga sad trebala zadati po Mići, Ceci, Maksimu Mrvici, izvjesnoj Vili... Kakve veze oni imaju između sebe, a kakve tek veze imaju sa mnom, Boga ti pitaj...

 

 

Vjerovatno i na ostalim stranicama sve funkcioniše na sličnim principima, valjda nisam obraćala pažnju, meni je samo YouTube išao na živce.

A vidi danas čuda. Opet ja rovila po nekim Dalijevim slikama, pa isključila, pa se još nešto domislila i kucam dali, i u brzini slučajno udarim space. Kad Google izbaci prvu sugestiju, ostadoh bez teksta.

 

 

Izvinjavam se svim svojim prijateljima koje sam optuživala da nisu normalni, da su paranoični i da maltretitaju djecu što udaraju neke razne zabrane po računarima, kablovskim/satelitslim kanalima. Ali kako ćete ih zaštiti od da li, kukala vam majka?!

21.05.2010.

Zaigrala se

 

 

 

 

 

 

21.05.2010.

Zlatni dan

Selektivni sluh, autizam, izolacija... Opet imam ''mali, mali, mali nesporazum sa celim svetom''. Opet se ono što osjećam ne slaže sa onim što mislim, ono što govorim ne zvuči kao ono što mislim, ono što ljudi čuju nije ono što govorim. Onda zanijemim, i to je, zapravo, najbolji dio...

Kad mi istekne vreme i krenem lagano,
Još jednom bih htela da dotaknem samo u mislima
Taj savršen dan, dan ljubavi.

Sve češće zanijemim.

Bolest i smrt. Nisu to stvari na koje mogu da se naviknem. Nisu stvari sa kojima mogu da se pomirim. I nisu stvari koje mogu da promijenim. Toliko nas već nema. Ne mogu se otrgnuti utisku da ćemo svi pomrijeti od iste bolesti, a da je u pitanju samo redoslijed. Tako sam nekih ratnih dana mislila da ćemo svi izginuti, da je u pitanju samo redoslijed.

Kad mi istekne vreme, ja hoću za sebe
Ta dva tri minuta, da mislim na tebe ,
Pre odlaska u večiti mrak.

Toliko mnogo dragih ljudi boluje od karcinoma, ili je već izgubilo bitku, da sam ja u tripu da i nema drugih bolesti. Ima, ali ih ja više ne shvatam ozbiljno. Kako da shvatam pored svih tih zračenja i hemoterapija? Pored svih tih pedijatrijskih onkoloških odjeljenja? Pored muke i boli i patnje, pored te tako specifične sivozelene boje lica, pored tog sušenja i te boli, boli, boli, te boli bez kraja, do samog kraja?

Hoću zlatni dan, suncem okupan.

Šta da kažeš čovjeku? Šta da kažeš čovjeku koji ti kaže da boluje od raka? I da mu je otkriven (pre)kasno? Nema nade. Je l' to da kažem? Brate, traži sve moguće vrste analgetika i opijata, ja bih tako, samo nek ne boli! Je l' to da kažem? Šta da kažem M. kad u ponedjeljak dođe na posao bez dojke? M. kojoj nisam otišla ni u bolnicu, ni u posjetu, koju nisam imala snage ni nazvati, samo joj bijedni sms poslala, sve se ubjeđujući kako ću samo smetati, kako joj nije ni do nje, nije joj ni do koga...? M. koja je imala tako dobre sise, da sam je godinama zajebavala da i meni dođe da se uvalim? M. kojoj su dojku, zapravo, odsjekli preventivno, eto kad su je već otvorili, uglednom hirurgu našeg grada se učinilo da tako treba, iako je histopatološki nalaz kasnije pokazao drugačije? Šta da joj kažem?

Sveća što dogoreva nad srećnima.
Tužan kraj.

Ne znam je li mi gore kad sretnem drage ljude kojih uskoro neće biti, ili one ostale iza dragih kojih već odavno nema.

Svaki put kad sretnem roditelja nekog dragog, mrtvog - mene preplavi neki strašni osjećaj stida i nelagode što sam još živa, a njega nema. I obavezno zanijemim. A šta da kažem? Šta da kažem crnoj majci koja me gleda i računa u koliko dana smo se rodili i koliko bi sad... Šta da kažem ocu koji me kao dijete začikavao da ću mu biti snaha?

Ja, koju je malo ko nadgovorio, ja koja meljem i kad spavam, ja poznata blebetuša, kako me Ex zvao, zanijemim. A šta da kažem? Razmijenim onaj vlažni pogled, onaj najstrašniji, onaj što boli još mjesec dana i odem tako tupa i glupa, bez riječi, bez valjanog pozdrava. I stid me, stid. Ne znam misle li ti roditelji tako, ali ja uvijek u tom trenutku mislim kako bih voljela da mene nema, a da je on živ. On sad sigurno ne bi ovako stajao pred mojom majkom, kao kamen, kao drven stub, kao ništa od čovjeka, on bi sad sigurno znao šta reći, kako utješiti. Uvijek mislim da su svi ti što su otišli nekako bili i bolji i ljepši i veći i zgodniji i pametniji i... sve, sve bi nekako znali bolje, čini mi se. I živjeti i rađati i biti srećni. Kao što su znali i umrijeti kad to niko od nas malih nije znao.

Kad mi istekne vreme i krenem lagano,
Još jednom bih htela da dotaknem samo u mislima
Taj savršen dan, dan ljubavi...

 

 

 

 
20.05.2010.

O nečemu...

Prvo podereš, pa onda lijepiš. I stalno nešto prepravljaš. I trudiš se da uljepšaš. A ono više nikad ne bude kao kad je bilo - netaknuto. Možda bude i bolje i ljepše, ali nikad ne bude cjelije. Ali se zato zapamti. Toliko je znao i on...

Između podereš i lijepiš žive ždralovi. Priča kaže da treba nešto jako poželjeti. Moraš da ih napraviš 1.000 da se želja ostvari. I nije glupa gatka. Vrlo je jednostavno. Onaj ko ima toliko istrajnosti da napravi 1.000 papirnih ždralova, a treba i strpljenja i umijeća i preciznosti, može da ostvari sve što poželi... Ja nikad neću napraviti 1.000 ždralova... Nemam ja strpljenja ni za šta duže od sad znam i to. A niko ništa ne zna, krhko je znanje...

 

 

 

 

20.05.2010.

Neizdrž

 

 

19.05.2010.

Lijepo

Slažem neke papirne pjesme kao kockice i kao kamenje... I onda zalutam... I kad ostane papira napravim ždrala. Uzmem crvenu olovku i izgubim se u slovima... Zbuni me i Serge Gainsbourg. I kako nema dalje od pupka... I Hanan.

D., The Progress Report:

 

 

 

 

 

 

18.05.2010.

Brojalica Sonje Savić...

Koma banka,

kome narod,

kome crkva,

kome strah?

18.05.2010.

Sve bih dao da nisam tu...

Spavanje sa preponama noćnih mora. Preostalim tragovima svijesti se izbezumim šta mi radi podsvijet. Koliko nedragih ljudi, pa moraju li baš i u snove? Jednako zli i primitivni kao i na javi. Da bar nekad sanjam mrtve koje sam tako poželjela, da im kažem sve što nisam stigla, da ih malo zagrlim. Ili da me povedu. A dan je baš za nebuđenje. Kad se nebo ogleda u moru, to je u redu, ali kad se ogleda na ulicama, u betonu, onda je i java mora. I odakle samo ovoliko vode koja ne gasi nijednu žeđ? Samo trulež.

 

 

17.05.2010.

A gentleman will walk but never run...

Inspired by D. ...

 

16.05.2010.

U skladu sa...

16.05.2010.

Samo za one sa jakim želucem II

''Ministarstvo naše nasušno naredilo da svi moramo položiti računarski kurs, inače se možemo pozdraviti s licencama za rad! U tu svrhu izdalo Zbirku RJEŠENIH pitanja (ne znam šta se desilo s odgovorima) a u zbirci svaka druga rečenica počinje sa: 'Da BI.... moramo...' Ja neću komentarisati, očekujem to od vas...'' napisa moja drugarica-kolegica neki dan, a ona svoj prosvjetni hljeb vrlo pošteno zarađuje još od 1996., kad smo diplomirale, i otkad sam se ja iskusila i u narečenoj prosvjeti i u defektologiji, pa mi se sve to ogadilo, pa prešla u kulturu i završila u izdavaštvu... Moja drugarica je strpljiva, razumna, racionalna, porodična žena, ni nalik na mene. Da je znate, znali biste da joj je pritisak bio bar 160/100 kad je ovo pisala, a nju je jako teško izbaciti iz ravnoteže. A nasušno ministarstvo je Ministarstvo prosvjete RS.

Malo su čudne te asocijacije u mojoj glavi, a ova informacija meni nabaci razmišljanje sto puta prežvakano.

Da ja imam dijete, bio bi sin, zvao bi se Nikola, i sad bi imao 9 godina. Ukrštanjem moje i Exove genetike, to bi bilo garavo vižle, besprijekorne inteligencije, plahovito i bezobrazno preko svake mjere. Češće bi se tukao nego što bi jeo, bio bi hipersenzibilan i hiperaktivan, a u školi bi umirao od dosade, jer to što učiteljica vazi, on je naučio prije 3 godine, remetio bi nastavu i smišljao pasjaluke. Sa majkom zagovornikom Pinochet pedagogije, još bi bio i frustriran sigurno, pa bi ga to među vršnjacima još dodatno vozilo na agresivu.

Nikola bi, po logici stvari, išao u školu 2 minute od kuće. Tamo bi ga učiteljica iz Donjh Pičkovaca naučila da se, po važećem standardu bosanskog jezika, rekne: četverica, dječko, dovdje, ozgora, ozdola, hudovica, naumpasti, da se kutariše x-a ispred zagrade, da sjedi na hodniku dok mu je raja na vjeronauci i slično. I zamišljam se ja na roditeljskom sastanku nakon pokušaja razgovora: ''Jebem li ti selo i majku i onog ko te doveo, vidi te na šta ličiš, papanko, vrati se u opanke gdje ti je i mjesto, za te tvoje 41 nožurine i nije cipela, takvima k'o ti su se na ulasku u Sarajevo malte naplaćivale!''

Prepišem dijete u Katolički školski centar, a tamo ga učiteljica nauči da govori k'o Nikolina Veljović, da mu se mjeseci u godini zovu siječanj, veljača, drljača, kaljača, da sabira troznamenkaste brojeve, i da mora biti dobar katolik, iako uopšte nije katolik... I opet ja na roditeljskom sastanku: ''Šta je sljedeće, pizda vam materina, da je Jasenovac bio vojno odmaralište? Da mi naučite dijete da je u redu da ga velečasni malo milki na velikom odmoru?''

Dijete u Lukavicu! Tamo mi dijete za 2 sedmice progovori k'o Biljana Plavšić, jedna riječ ekavica, druga ijekavica, neki hercegovački akcenat, što ovi domiclilni u Sarajevu, koje se istočnim zove, zovu KUGA (Kalinovik, Ulog, GAcko). Još ga učiteljica iz Gornjih Pičkovaca, hibrid guslara i PINK pjevaljke, nauči da je Draža Mihailović nacionalni heroj i da su Srbi narod najprviji, nastao spajanjem molekula u svemiru. Na roditeljskom: ''Slušaj ti kurvo, bolje bi ti bilo da si za početak naučila da se obriješ, vidi ti brkova, i Vuk Karadžić bi se postidio, jebem ti selo iz kog si šljegla i onog kome si popušila da te tu zaposli!''

U sve tri namaštane varijante, ja bih ubila učiteljicu, završila u zatvoru, a dijete bi mi uzela socijalna služba.

E nek se ti, sine, nisi ni rodio, ionako ti je mater luda.

16.05.2010.

...
tijelo je zaspalo
mrtvo
duša je budna
premrtva
...

13.05.2010.

Samo za one sa jakim želucem

Ovi udari na inteligenciju me stvarno s vremena na vrijeme tako iziritiraju da se po čitav dan svađam u glavi sa svima od reda. Od jebene predsjednice kućnog savjeta (valja l' ova gender korektnost?) do troglavog predsjedništva i šire.

Ispočetka:

Nije valjala Jugoslavija, pa smo je razjebali. Par stotina hiljada mrtvih, par miliona raseljenih, desetine hiljada invalida, milijarde materijalne štete, milijarde inostranih dugova (u kojoj vam se najviše sviđa valuti, sasvim je svejedno). Standard nije više problem, standarda nema, privreda isto više nije problem, privrede nema. Ima zato smeće - od lijekova davno isteklog roka trajanja, preko više decenija starih automobila do genetski modifikovane hrane koja raste na vati i stiroporu i četrdesetodnevnih pilića. No, šta sad o tome ima da se priča, Codex Alimentarius je rekao svoje. Priča je završena.

Dalje, ko se ispalio, ispao najpametniji, ko je preživio tiho i sporo umire. Pobili smo par hiljada djece, a i koji će nam kurac, ionako niko neće da rađa. Ljudi se zabavljaju po nekoliko godina, jerbo moraju prvo da magistriraju,  pa se ožene, pa onda moraju da uzmu kredite na doživotno da kupe stan/naprave kuću u predgrađu, e do kojih im onda treba nov automobil, za koji im treba leasing. Vrlo je poželjno da se onda kupi i kakav plac da se u perspektivi napravi vikendica. Ne odriče se ni ljetovanja u Tunisu, iako je prljavije nego u Igalu i Neumu (ne znam ima li hrvatski pandan), a ni zimovanja na Bjelašnici, koja isto više ne liči ni na šta, ali nema veze. To sve tako treba. I onda se okreneš, a ono ti 38 godina. E sad je kao vrijeme za djecu, ali ne biva. Haj sad daj sve para što imaš (čitaj: nemaš) za vještačku oplodnju. Rokaj hormone, pa ne uspije prva, pa još malo hormona, pa suicidnih raspoloženja, pa depresije, pa ne uspije druga, pa opet sve ispočetka, pa ponekom se i posreći. Većina se u međuvremenu odluči za labradora. Znam čitava 2 para koja su pokušala da usvoje dijete, ali hvala administraciji - nikad nisu uspjeli. E 2-3 godine nakon zaključene priče o nasljednicima (kakav god da je ishod), uglavnom kreće brakorazvodna parnica. Što više kredita, pokupovane imovine, djece i kućnih ljubimaca - to veća govna.

Ovi što su se borili u oslobodilačkom/domovinskom/otadžbinskom ratu, pa preživjeli, danas nemaju posla zato što su: a) (p)ostali radno nesposobni, b) nisu stigli da se iškoluju, c) prestarjeli su da bi ih iko zaposlio.

Oni koji imaju posao rade za djecu onih koji su im u oslobodilačkom/domovinskom/otadžbinskom ratu prodavali litar ulja za 100 DEM, a koja su se u međuvremenu iškolovala po raznim evropskim, sjevernoameričkim ili nekim egzotičnim destinacijama.

Još živući bake i djedovi (oni koji su napravili Jugoslaviju i 240 km pruge Šamac - Sarajevo, od 1. aprila do 15. novembra 1947. godine, na kojoj su postavili 302 km kolosijeka, ugradili 288 skretnica, devet tunela ukupne dužine 2.267 metara, 17 mostova; 14 preko Bosne, a po jedan preko Spreče, Lašve i Save, čije su čelične konstrukcije u zbiru 1.330 metara - LOPATAMA) i sad već veeeeliki broj njihove djece (koja su 4. januara 2000. godine, na čelu sa premijerom Vlade FBiH položila kamen-temeljac za izgradnju autoputa Sarajevo – Zenica dužine 74 km sa četiri trake, po dvije u svakom smjeru, širine dva puta 3,75 metara, i do dana današnjeg ga nisu završila - SA SVOM MOGUĆOM MEHANIZACIJOM) nemaju penziju. Ili je imaju, a ona im ne omogućava niti da prežive, niti da pomru od gladi. Ali im bez greške oduzima svako dostojanstvo. Penzija nije dostatna ni za lijekove o kojima su ovisni, ni za korumpirane nestručne ljekare, čak ni za TV pretplatu koja im omogućava PINK zabavu i 60 minuta senzacionalističkog informativnog programa od kog radi čir, aktivira se kamen u žuči, ali koji formira javno mnjenje voljene nam domovine/otadžbine.

E sad još malo o toj djeci. Toj djeci koja su nas rodila. (Pod nas ja podrazumijevam ljude koji su se rodili od 1967. do 1976. To je, otprilike, generacija sa kojom sam ja rasla, izlazila, zabavljala se, školovala, zapošljavala, udavala se, razvodila, podizala djecu i kojoj sam išla na sahrane.) Ta djeca su najgora. Ta djeca su: a) imala besplatno školovanje, zdravstvenu zaštitu, plaćene poslove u struci, kadrovske stanove ili vrlo povoljne kredite za pravljenje kuća, b) bezbrižnu i srećnu mladost, c) jugoslovenske pasoše s kojima su se oblačila u Trstu, pijančila po Pragu, kupovala nakit i krzno u Moskvi, provodila medene mjesece u Parizu, d) razjebala Jugoslaviju i svojoj djeci omogućila sadržaj trećeg i četvrtog pasusa ovog teksta, e) organizacijama za traženje nestalih opskrbila posao za nekoliko decenija, f) u nemalom broju se raselila diljem Planete i ostavila svoje roditelje u Bosni da pomru željni svega, a najviše ljubavi i zagrljaja te iste djece. Omogućila su im i da sa unucima i praunucima ne mogu da komuniciraju, kad ovi dođu u Bosnu jednom u deceniji, jer je passe da djeca rođena negdje uče maternji jezik.

E šta je danas iz mene sve ovo istisnulo?

Fotografija, popratni komentar i link na Facebooku. Ja sam mislila da je stranka Za kralja i otadžbinu najgluplji politički koncept koji se u voljenoj domovini/otadžbini desio od razjeba Jugoslavije. Mislim da se čovjek koji je oformio tu stranku zove Dubravko Mrva Prstojević. U ime nisam sigurna, ali se sjećam da je debeljuškasti bradonja godinama u Skupštini RS izigravao kozera i vozio svoju rojalističku priču. Da se razumijemo, potpuno sam indiferentna prema državnim uređenjima, jebe mi se je li nešto monarhija ili republika, dokle god su podanici/građani s tim srećni. Ali đe je Mrva naumio s kraljem - meni nikad nije u pamet stalo. U entitet? Kraljevina Republika Srpska? Šta? U neka doba je on uspio i dovući princa prestolonasljednika Karađorđevića u entitet, za tu priliku se i obrijao i bio glavnokomandujući dočeka. A onda došao princ, sa sve familijom, i nije ga prepoznao. Bila to opšta sprdačina i ludo se narod po kuloarima tom pričom zabavljao danima.

E ima crnje i od toga. Doduše, u susjednoj nam Srbiji, ali imam puno razloga da vjerujem da će ubrzo negdje osvanuti i bosanski ogranak. Na teritoriji gdje žive Republički Srbi, dabome. Suština, kako je ja shvatam, jeste ''da je nas i Rusa 300 miliona'' i da bi s tim u vezi bilo najprekrsanije, najlogičnije i nadasve najizvodljivije da Srbija postane ruska federalna jedinica. A ja bih, za kompletnu sreću, još strašno voljela vidjeti Adnana Terzića, u sve Granofovom prugastom odijelu, kako za taj projekat pravi ''fizbilti studiju''.

Pošto sam vrlo neupućena u čari HTML-a, i pošto smo se vrlo isposvađali otkad ja pokušavam da ponešto zakačim na ovaj blog a on mi ne da, ja nisam sigurna da ću to umjeti linkovati, ali koga bude zanimalo, uvijek može kopirati adresu, pa pronaći. Ali valjda ću sliku uspjeti da okačim.

Moja Rusija

Eh, evo ovo Moja Rusija je ipak link, a ''radi'' i slika...

Photo by Vesna Tekić \'\'Sveti Putin šabački\'\'
12.05.2010.

Vazda mi usere ćeif!

Cijeli život živimo u istom gradu i nikad se ne sretnemo.... A ne živimo u Njujorku. Živimo u istom usranom sarajevskom naselju.

Osamnaest godina ja težim! Osamnaest godina! Svi ti životi koji su se smijenili od tada. Gimnazije, fakulteti, poslovi, ljudi, muškarci, žene, prijatelji, neprijatelji, izbjeglištva, povratci, brakovi, razvodi, čitavi novi razredi djece koja su se od tada rodila... Polovina naših prijatelja je pobijena sa toliko godina, nije im bilo duže suđeno na ovom svijetu... Čitav vijek ja težim! Da znam gdje, s kim, kako, kada, zašto, šta, voli, ne voli, pati, ima, nema, želi, treba, hoće, neće... Osamnaest godina sačekuša, pokušaja, truda, ma jebo Informbiro, to su sve diletanti za moju obavještajnu mrežu! I osamnaest godina se mi nikad nigdje ne sretnemo u životu. Nikad za nikad, ako se nismo prethodno dogovorili, nismo se ni vidjeli.

Prvi put u životu u ovih usranih par mjeseci ja želim da ga ne sretnem, da ga ne vidim, da se zaludna ne raspadam.

I sad ne mogu otići ni na ručak, ni na večeru, ni u kafanu, ni u šetnju, ni u pičku lijepu materinu da ga ne sretnem!

Bar smo napredovali opako. Više se i ne pozdravljamo.

12.05.2010.

E isto 'vako

Ne znam odakle sam ukrala sliku, ni čija su autorska prava, tužite me, jebite me...

11.05.2010.

Napad ženskosti

Jučerašnji radni dan je trajao od 8.00 (dobro, lažem, 8.20, recimo) do 22.15 h. Dođem kući, sretnem se sa sobom u ogledalu, prepadnem se na mrtvo ime, krenem put kade i shvatim da nema tople vode... Kad je bal... Naravno konstatujem da nema ništa pametno da se jede u kući, raskrčim neki veš, nešto... Sve se odbijam od zidove kao ona bilijarska kugla od martinele, pojma nemam šta radim. Dočekam lavor tople vode da lijepo, kao Čkalja, uvalim noge. Predrkam svih 50 i kusur kanala na malom ekranu TV prijemnika i kad shvatim da me čak ni De Niro i Reno u kompletu ne uspiju zainteresovati (đe da me zainteresuju, 20 minuta peugeotom ganjaju neki BMW, sruše i pobiju pola Pariza, njima normalno ništa, a BMW vozi neka skojevka, ono kao 25 godina, PhD, dobra k'o avion, samo malo progenična za moj ukus... idi bre u pičku materinu, pa zar su i njih dvojica snimala ovakve filmove???), uredno popijem svoje tablete i onesvijestim se.
 
U neka doba me, za promjenu, probudi alergijski napad, pa pređem u spavaću, pa se okreni, pa prevrni, pa eto ti i alarma, haj ti, budalo, ponovo na pos'o. Snoozala, snoozala, snoozala, džaba, moraš ustati i gotovo. Opet se sretnem sa ogledalom, a jeeebooo te... ''E nećemo tako, Dino...''
 
Leden tuš. Vreo tuš. Leden tuš. Vreo tuš. Leden tuš. Vreo tuš. Vratila se krv. Full make up (dnevni, naravno! Ne onako kako se šminkaju žene po Sarajevu, nego kako se šminka.) Chanel haljina, mantil, svilene čarape, svileni šal, nijedne štikle ne mogu da obujem, i dalje sam natečena k'o buhtla, ne se zbunjujem, ali moram u ravne cipele, Givenchy mi je pretenciozan, Laurent mi je prenapadan, e Lauren mi je na mjeru, zaplovim u oblak parfema, auto, firma u 8.25. Tup! Govno od šefa pred zgradom, pakuje se na službeni put, opet na neku EU destinaciju, pakov'o se majci svojoj vazda! Ispratim ga uz najkurvanjskiji osmijeh koji imam za te prilike, referišem jučerašnji četrnaestosatni radni dan, iskamčim dozvolu da danas idem ranije kući, penjem se uz stepenice i gledam ga u staklu kako mi bulji u dupe. ''Srećan put!'' Vješto izbjegoh direktora.
 
''Dobro jutro!''
''Ćao!''
''Zdravo!''
''Jao, što smo jutros elegantni...''
''Dobro jutro!''
''Što ti dobro izgledaš kad radiš do neka doba...''
''...jutro...''
''Dobro jutro!''
''Ćao, ćao!''
 
Dovukoh se do kancelarije uz efekat tačno onakav kakav sam željela. Ja kad je mene krenulo!
 
Odnesem Dlakavom kafu, sjednem mu na sto, zavrnem haljinu do koliko se ne zavrće, i ubijedim ga da on mene ubijedi da preuzme sav moj posao za danas. Meni neprijatno....
 
Kafa, cigara, doručak, Fejsbuk, Blogger, pauza, mail, kafa... Jebote, ide meni ovo...
 
''Udavi me alergija, ja stvarno moram do apoteke. Treba li nekom nešto?''
 
Do apoteke kupim usisivač sa vodenim filterom i fotoaparat, treći u godini dana, no dobro, to je sad nebitno... God bless Visa Card! Pregledam sve izloge. Sjetim se da sam pošla u apoteku... Obavim i to. U nekoj prodavnici razne elektroopreme se živa naflertujem s nekim dječakom, sve mi posloži u taj aparat što ide, od baterija do memorijske kartice i održi mi kratak kurs kako se isti koristi, pa neću valjda sad da čitam uputstvo?! Ionako sam audio tip.
 
Vrnem se po usisivač, sve trepćući i prenemažući se (da se razumijemo, ja stvarno pripadam tipu žene koji bez problema može da ponese vreću brašna, mislim razvela sam se tako što sam muža od 1,96 iznijela sa drugog sprata, bez da je uspio da pruži otpor; sama sam iznijela sve pločice za kupatilo na prvi sprat; sama izbacila sav stari namještaj iz kuće odveć bijesna što ''prijatelji u nevolji'' kasne, ali nešto mi se danas ništa od tog nije radilo), a ljubazni trgovac uprti paket i donese do 200 m udaljenog golfa... E pa lijepo baš. Vidi čuda, može i ovako. A zašto li mi je trebalo zamalo 36 godina da se toga dosjetim, nije mi jasno. Zapravo, znala sam ja uvijek da to tako može, jer to stalno gledam oko sebe, ali prezirem. Nisam znala da i ja to mogu. Naravoučenije: glupost je neuništiva. Sve što treba jeste da se dotjeraš i trepćeš. I sa glupanima se igraš glupošću. U par dana ja dva puta zaigram neke tuđe igre i izađem kao pobjednik. E pa svašta...
 
Jedino što mi malo ostade nejasno je: da sam lijepa i zgodna, gdje bi mi bio kraj?!
10.05.2010.

Still working... 20.16 h... I strašno mi je dosadno...

Umjetnički autoportret

10.05.2010.

Still working... 20.15 h

Autoportret

10.05.2010.

Still working...19.12 h

09.05.2010.

Opet pitanje

Je li sa ljudima koje trebaš isto kao sa stvarima?

Znam da sam nešto ostavila TU, PRI RUCI. Ili bi sigurno moralo biti TU NEGDJE, ama glavu dam da sam ga JUČE VIDJELA. Ali nema, te nema. Nema. Nema, pa nema. Pa opet tražim. Pa se vrtim u krug. Pa sve pretresem. Po nekoliko puta. Tražim ispočetka. Nemaaa...

A u pičku materinu, iznerviram se pa odustanem. Ili kupim drugo. Ili nađem na nekom nepretraženom mjestu tačno onda kada mi više ne treba.

E, je li isto tako i sa ljudima, pitam ja sad...

09.05.2010.

Ovdje ni ekseri više ne pomažu, al' eto...

09.05.2010.

''Imajte povratnu informaciju!'' Neko sa Ahireta, neko iz Rajskih vrtova...

Kad si tužan, klikni www.umrli.ba!

Klik, klik!

Kad si tužan, klikni www.umrli.ba!

Klik, klik!

Kad si tužan i kad želiš

s drugim dijelit' tugu tu,

kad si tužan, klikni www.umrli.ba!

Klik, klik!

Kad si tužan, klikni tad ''Opširnije''!

Klik, klik!

Kad si tužan, klikni tad ''Opširnije''!

Klik, klik!

Kad si tužan i kad želiš

s drugim dijelit' tugu tu,

kad si tužan klikni tad ''Opšrinije''!

Klik, klik!

Kad si tužan, klikni ''Dodaj svoj komentar''!

Klik, klik!

Kad si tužan, klikni ''Dodaj svoj komentar''!

Klik, klik!

Kad si tužan i kad želiš

s drugim dijeli' tugu tu,

kad si tužan klikni ''Dodaj svoj komentar''!

06.05.2010.

Lele, lele...

05.05.2010.

Nekad više sebe...

03.05.2010.

Civilizacijske razlike

Sarajevo. Godina 2010. Nedjelja popodne. Celzijevih 28 stepeni. Zaključan haustor. Nepoznati čovjek u vrlo neukusnom teget svečanom odijelu, bijela košulja, plava kravata,  prašnjave cipele, pomalo raščupan, pomalo zbunjen. Nenašminkan Estragon u trenerci i patikama, 12 cekera.

- Dobar dan!

- Dobar dan!

- Komšija, imate li ključ, ili da zvonim da nam otvore?

- Ev, ev, imam. Nećemo hi dirati, možda sjede.

02.05.2010.

Učinilo mi se poznato, pa ja malo preuzela...

Crvene brigade

Glasanje se ne isplati, uzmimo pušku!


Napisano: april 1972.
Izvor: ''Il voto non paga, prendiamo il fucile!'', dokument BR iz aprila 1972.
Online verzija: Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2006
Transkripcija/HTML: Milan Đurić / Stevan Gostojić


 

Neprekidni napad na kapitalističku organizaciju rada i vlasti koji već četiri godine izvodi revolucionarna ljevica, definitivno je pokopao svaku iluziju o davanju nekog reformističkog rješenja tekućoj krizi režima u zemlji.

Činjenica je da je buržoazija krenula putem violentne i sistematične represije borbi, te da je unutar institucionalnog okvira ostvaren jedan opći pomak u desno. To obilno pokazuju dogadjaji iz ovih posljednjih mjeseci, a izbor Leonea pomoću otvorenog glasanja fašista[A] ili anticipirani politički izbori pripremljeni od strane jedne jednobojne DC koji okupljaju svaku vrstu odbijanja sve do Pelle[B] i Gonelle[C], samo su najočiglednije epizode.

Postojanosti i intenziviranju proleterskog otpora padroni suprotstavljaju jedan strateški projekt reakcionarne i neofašističke reorganizacije države: projekt velike nacionalne desnice.

Još uvijek na početku, ali se s onu stranu taktičkih proturječnosti s kojima se mora računati ovaj projekt već naziru njegove osnovne crte.

U velikim tvornicama gdje odbacivanje rada raste sve dok ne postane odbacivanje vlasti, borbe se guši svim sredstvima. Dovoljno je pogledati oko sebe da bi se vidjelo kako sve više narasta nepopustljivost padrona, javnih i privatnih, koji, odlučni da ništa ne ustupe, sve češće pozivaju policiju da intervenira u radničkim nemirima. Tu je zatim i organizacija štrajkolomaca, novi gazdinski sindikati i fašističke rulje koje su prave i istinske snage gradjanskog reda, koje se po potrebi ujedinjavaju i pružaju pomoć – špijunirajući, provocirajući i terorizirajući – ''snagama reda'' države.

Veliki gazdinski listovi, radio i TV čine ostalo. I izlikom ''borbe protiv kriminala'' ne propuštaju priliku da pobrkaju predodžbe radničke klase, predočavajući i proturajući rastuću militarizaciju i fašizaciju države kao ''potrebu javnog reda'', te tako pripremaju teren za ''konačni napad'', u pogodnom času, na revolucionarne avangarde predstavljene kao ''zločinačke manjine''.

Upravo zbog toga su velike metropole Sjevera gotovo svakodnevno podvrgnute gigantskim pročešljavanjima, stalnim provjerama na cestama, istinskim antigerilskim operacijama, uz angažiranje znatnih snaga policije i karabinjera (u posljednjoj, u Milanu, učestvovalo je 5.000 ljudi).

Stojimo dakle pred jednom ''militariziranom'' državom koja se, ne uspijevajući više da mirnim putem organizira konsenzus, priprema da ga nametne oružjem.

Za ovaj projekt buržoazija koristi sve, na tržištu raspoložive snage. Nitko joj se ne gadi, ni La Malfa, ni Ferri[D], ni Andreotti, ni Almirante. Ali u ovom trenutku glavna snaga je MSI.

Stoga bi bilo pogrešno postaviti pitanje neofašizma u predratnim shemama. Danas smo suočeni s ''novim'' pokušajem izgradnje jedne stabilne ''socijalne baze'' oko potreba imperijalističke države. Drugim riječima, neofašizam – barem u ovoj fazi – ne nišani toliko na institucionalnu likvidaciju ''demokratske države'', koliko na najoštriju represiju borbi; on se ne manifestira kao očigledna institucionalna modifikacija, već kao svakodnevna praksa vladanja.

U toj perspektivi zamisao o nacionalnoj desnici kreće se oko jednog projekta poretka izgradjenog po mjeri sadašnjih i budućih proizvodnih potreba padrona, te je nesumljivo dužeg daha od posredničkog ''desnog centra'' koji je izraz izbornih ciljeva demokršćanskih lidera.

Nije slučajno da su mnoge demokršćanske ličnosti koje gledaju daleko naprijed, medju najrevnijim zagovornicima nacionalne desnice kao i najaktivnijim pokretačima šutljive većine.

Uostalom, u toj perspektivi ima mjesta za sve: kako za one koji se žele kretati po tračnicama ''legalnosti'', tako i za one koji, suprotno tome, preferiraju put bombi, terorizma i squadrizma.

Upravo u kombinaciji političkog terena borbe s oružanim, sagleda se sadašnja snaga neofašizma: šutljiva većina i terorizam nisu kontradiktorni realiteti, kao što to nisu ni oružani korpusi države i crne rulje Almirantea.

Ukratko, neofašistički blok slijedi nekoliko ciljeva.

Prvi je organiziranje, koristeći razne antikomunističke centre, onih sitno i srednje buržoaskih slojeva ogorčenih ''krizom'' ili ustrašenih baukom radničkih borbi, kao mase za antikomunistički politički pritisak u izbornoj igri.

Drugi cilj je ostvarivanje razdora unutar radničke klase preko CISNAL i drugih žutih gazdinskih sindikata, ciljajući na njene ideološki i politički slabije slojeve, da bi do bliskih ugovornih rokova dospjeli s podijeljenom radničkom klasom i organiziranom desnicom u tvornicama.

Neosquadrizam je u službi te perspektive. Služeći se strahom, squadristički napadi u stvari služe imobilizaciji širokih radničkih masa i njihovom ''odvajanju'' od ''ekstremista'', odnosno od najborbenijih militanata i revolucionarnih avangardi koje nemaju namjeru da puste da ih se gazi.

Treći cilj je stvaranje organiziranih uporišnih točaka u narodnim rajonima, organiziranih da provedu demagoške i demoralizirajuće ''političke'' intervencije u cilju uznemiravanja pred izbore.

Konačno, posljednji cilj je izgradnja – od strane države – jedne tajne vojne sile sposobne da u skladu s općim političkim potrebama razvija kako pravu terorističku aktivnost (bombe na Piazza Fontana), tako i provokatorsku aktivnost – zajedno s policijom – protiv snaga koje se bore da pred pokretom narodnog otpora afirmiraju potrebu prelaska na oružanu borbu (ubistvo druga Feltrinellija).

Svi ovi ciljevi imaju jedan zajednički element: volju za uništenje revolucionarne ljevice i neutralizaciju institucionalne ljevice.

Otpor tom projektu nije dovoljan.

Mi smatramo da ta opozicija mora imati strateški zamah, te da stoga mora biti oružana opozicija.

Rat protiv neofašizma je trenutak revolucionarnog klasnog rata, obavezni put pokreta narodnog otpora na njegovom dugom maršu izgradnje proleterske i komunističke vlasti.

Kao i svi drugi ratovi, on se, osim na političkom i ideološkom planu, iznad svega mora voditi i na vojnom planu.

To je dakle jedan front oružane borbe.

Odavde je jasno zašto u ovoj borbi naš cilj nije istovetan s ciljem PCI ili drugih ''iskreno antifašističkih'' demokratskih snaga koje denunciraju nasilja squadrista praveći istraživanja i dosijee da bi od države tražili da intervenira u obranu republikanskog legaliteta.

Proleteri nemaju državu: oni je trpe!

Država za radnika nije ništa drugo do li organizacija svakodnevnog nasilja. Zbog toga proleteri više ne namjeravaju od nikoga tražiti dozvolu za direktno ispoljavanje svog beskonačnog potencijala ili za upravljanje tim potencijalom u skladu s kriterijumima pravde koja se radja usred naroda.

Rat neofašizmu i imperijalističkoj državi neizbježna je posljedica militarizacije režima koja karakterizira ovu fazu klasnog sukoba u našoj zemlji.

On se ne može smiriti niti prestati sve dok fašisti ne budu uništeni, a stari državni aparat razoren.

Neki kažu da se stvari mogu promijeniti izborima, da se ''revolucija'' može provesti i glasačkim listićem.

Mi u to ne vjerujemo. Iskustvo stečeno nakon partizanskog oslobodilačkog rata ne može se prikriti. Svi ga znamo. Predali smo oružje i tog časa su nam pucali u ledja!

Koliko je bilo mrtvih na trgovima od 1945?

Kakva je naša moć danas?

Iskustvo klasne borbe u epohi imperijalizma uči nas da radnička klasa i radne mase ne mogu poraziti naoružanu buržoaziju bez sile pušaka.

Ovo je marksistički zakon, a ne mnijenje.

Mi nismo protiv glasanja. Nismo za prazan listić. No jasno kažemo svim drugovima da glasanje danas nepotrebno cijepa revolucionarnu ljevicu; da glasanje ne može zadovoljiti naš zahtjev za vlašću; da se protiv kontrarevolucije koja gmiže po čitavoj zemlji ne bori glasanjem.

Ujediniti revolucionarnu ljevicu u oružanoj borbi protiv neofašizma i države koja ga proizvodi, aktualni je zadatak komunističkih boraca.

Osloboditi velike tvornice i narodne rajone od fašističkih strvina; brzim partizanskim akcijama strgnuti im s ledja janjeće krzno u koje se umataju u ovo vrijeme izbora; munjevitim gerilskim akcijama razgolititi skrivena saučesništva, podzemne veze i reakcionarne zavjere koje ujedinjuju padrone, državu i crnu vojsku Almirantea VEĆ SU SAZRELI ZAHTJEVI U DUŠI ŠIROKIH NARODNIH MASA.

No revolucionarne se snage sada moraju osmjeliti. Osmjeliti da se bore. Da se bore naoružane. Jer ni jedan neprijatelj nije nikad bio potučen papirom, perom ili glasom; i ni jednom padronu nije oduzeta vlast glasanjem.

 


Napomene

[A] Giovanni Leone, izabran za predsjednika Republike 1971, zahvaljujući glasovima MSI. Dao ostavku 1978, u vezi s aferom Lochead.
[B] Giuseppe Pella, poslanik DC i član vlade pedesetih godina.
[C] Guido Gonella, poslanik DC i član vlade pedesetih i početkom šezdesetih godina.
[D] Mauro Ferri, rukovodilac PSDI.

 


02.05.2010.

to perform all the rites that turned love into hates

01.05.2010.

I try to switch off my mind

Waiting for Godot

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."