Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


12.05.2010.

Vazda mi usere ćeif!

Cijeli život živimo u istom gradu i nikad se ne sretnemo.... A ne živimo u Njujorku. Živimo u istom usranom sarajevskom naselju.

Osamnaest godina ja težim! Osamnaest godina! Svi ti životi koji su se smijenili od tada. Gimnazije, fakulteti, poslovi, ljudi, muškarci, žene, prijatelji, neprijatelji, izbjeglištva, povratci, brakovi, razvodi, čitavi novi razredi djece koja su se od tada rodila... Polovina naših prijatelja je pobijena sa toliko godina, nije im bilo duže suđeno na ovom svijetu... Čitav vijek ja težim! Da znam gdje, s kim, kako, kada, zašto, šta, voli, ne voli, pati, ima, nema, želi, treba, hoće, neće... Osamnaest godina sačekuša, pokušaja, truda, ma jebo Informbiro, to su sve diletanti za moju obavještajnu mrežu! I osamnaest godina se mi nikad nigdje ne sretnemo u životu. Nikad za nikad, ako se nismo prethodno dogovorili, nismo se ni vidjeli.

Prvi put u životu u ovih usranih par mjeseci ja želim da ga ne sretnem, da ga ne vidim, da se zaludna ne raspadam.

I sad ne mogu otići ni na ručak, ni na večeru, ni u kafanu, ni u šetnju, ni u pičku lijepu materinu da ga ne sretnem!

Bar smo napredovali opako. Više se i ne pozdravljamo.

Waiting for Godot

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."