Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


Ponešto o ždralovima...

Riječ origami japanskog je porijekla i spoj je glagola ''oru'' (saviti) i imenice ''kami'' (hartija). Označava tehniku pravljenja različitih predmeta savijanjem jednog ili više listova hartije, koja je istorijski vezana za pronalazak hartije u Kini 105. godine. Hartija se u Japanu
prvi put pojavila 610. godine, a donio je jedan budistički sveštenik. Kinezi su hartiju pravili od kore drveta, dok su Japanci koristili pirinač: tako su dobijali mekši i otporniji materijal, savršen upravo za presavijanje. Najstariji komad origamija za koji se danas zna potiče iz 714. godine i pokrivka je boce za sake (japansku rakiju) koja se koristila prilikom vjerskih svečanosti. Još jedan primjerak iz tog doba je leptir, opet kao ukras na boci za sake. Veoma čest bio je i ''sambo'', mala posuda od hartije u kojoj su se prinosile ponude bogovima. U stara vremena japanske porodice dopisivale su se tako što su pisma pakovale u ispresavijane koverte: svaki klan imao je svoj prepoznatljiv način.
Najpoznatiji i najčešci oblik bio je - ptica ždral. I danas se u budističkim hramovima nailazi na čitave grozdove ovih figura obješenih na zidove, jer ždralovi donose sreću. Postoji vjerovanje da će onome ko ispresavija hiljadu istih ždralova želja biti ispunjena.

13.05.2010.

Samo za one sa jakim želucem

Ovi udari na inteligenciju me stvarno s vremena na vrijeme tako iziritiraju da se po čitav dan svađam u glavi sa svima od reda. Od jebene predsjednice kućnog savjeta (valja l' ova gender korektnost?) do troglavog predsjedništva i šire.

Ispočetka:

Nije valjala Jugoslavija, pa smo je razjebali. Par stotina hiljada mrtvih, par miliona raseljenih, desetine hiljada invalida, milijarde materijalne štete, milijarde inostranih dugova (u kojoj vam se najviše sviđa valuti, sasvim je svejedno). Standard nije više problem, standarda nema, privreda isto više nije problem, privrede nema. Ima zato smeće - od lijekova davno isteklog roka trajanja, preko više decenija starih automobila do genetski modifikovane hrane koja raste na vati i stiroporu i četrdesetodnevnih pilića. No, šta sad o tome ima da se priča, Codex Alimentarius je rekao svoje. Priča je završena.

Dalje, ko se ispalio, ispao najpametniji, ko je preživio tiho i sporo umire. Pobili smo par hiljada djece, a i koji će nam kurac, ionako niko neće da rađa. Ljudi se zabavljaju po nekoliko godina, jerbo moraju prvo da magistriraju,  pa se ožene, pa onda moraju da uzmu kredite na doživotno da kupe stan/naprave kuću u predgrađu, e do kojih im onda treba nov automobil, za koji im treba leasing. Vrlo je poželjno da se onda kupi i kakav plac da se u perspektivi napravi vikendica. Ne odriče se ni ljetovanja u Tunisu, iako je prljavije nego u Igalu i Neumu (ne znam ima li hrvatski pandan), a ni zimovanja na Bjelašnici, koja isto više ne liči ni na šta, ali nema veze. To sve tako treba. I onda se okreneš, a ono ti 38 godina. E sad je kao vrijeme za djecu, ali ne biva. Haj sad daj sve para što imaš (čitaj: nemaš) za vještačku oplodnju. Rokaj hormone, pa ne uspije prva, pa još malo hormona, pa suicidnih raspoloženja, pa depresije, pa ne uspije druga, pa opet sve ispočetka, pa ponekom se i posreći. Većina se u međuvremenu odluči za labradora. Znam čitava 2 para koja su pokušala da usvoje dijete, ali hvala administraciji - nikad nisu uspjeli. E 2-3 godine nakon zaključene priče o nasljednicima (kakav god da je ishod), uglavnom kreće brakorazvodna parnica. Što više kredita, pokupovane imovine, djece i kućnih ljubimaca - to veća govna.

Ovi što su se borili u oslobodilačkom/domovinskom/otadžbinskom ratu, pa preživjeli, danas nemaju posla zato što su: a) (p)ostali radno nesposobni, b) nisu stigli da se iškoluju, c) prestarjeli su da bi ih iko zaposlio.

Oni koji imaju posao rade za djecu onih koji su im u oslobodilačkom/domovinskom/otadžbinskom ratu prodavali litar ulja za 100 DEM, a koja su se u međuvremenu iškolovala po raznim evropskim, sjevernoameričkim ili nekim egzotičnim destinacijama.

Još živući bake i djedovi (oni koji su napravili Jugoslaviju i 240 km pruge Šamac - Sarajevo, od 1. aprila do 15. novembra 1947. godine, na kojoj su postavili 302 km kolosijeka, ugradili 288 skretnica, devet tunela ukupne dužine 2.267 metara, 17 mostova; 14 preko Bosne, a po jedan preko Spreče, Lašve i Save, čije su čelične konstrukcije u zbiru 1.330 metara - LOPATAMA) i sad već veeeeliki broj njihove djece (koja su 4. januara 2000. godine, na čelu sa premijerom Vlade FBiH položila kamen-temeljac za izgradnju autoputa Sarajevo – Zenica dužine 74 km sa četiri trake, po dvije u svakom smjeru, širine dva puta 3,75 metara, i do dana današnjeg ga nisu završila - SA SVOM MOGUĆOM MEHANIZACIJOM) nemaju penziju. Ili je imaju, a ona im ne omogućava niti da prežive, niti da pomru od gladi. Ali im bez greške oduzima svako dostojanstvo. Penzija nije dostatna ni za lijekove o kojima su ovisni, ni za korumpirane nestručne ljekare, čak ni za TV pretplatu koja im omogućava PINK zabavu i 60 minuta senzacionalističkog informativnog programa od kog radi čir, aktivira se kamen u žuči, ali koji formira javno mnjenje voljene nam domovine/otadžbine.

E sad još malo o toj djeci. Toj djeci koja su nas rodila. (Pod nas ja podrazumijevam ljude koji su se rodili od 1967. do 1976. To je, otprilike, generacija sa kojom sam ja rasla, izlazila, zabavljala se, školovala, zapošljavala, udavala se, razvodila, podizala djecu i kojoj sam išla na sahrane.) Ta djeca su najgora. Ta djeca su: a) imala besplatno školovanje, zdravstvenu zaštitu, plaćene poslove u struci, kadrovske stanove ili vrlo povoljne kredite za pravljenje kuća, b) bezbrižnu i srećnu mladost, c) jugoslovenske pasoše s kojima su se oblačila u Trstu, pijančila po Pragu, kupovala nakit i krzno u Moskvi, provodila medene mjesece u Parizu, d) razjebala Jugoslaviju i svojoj djeci omogućila sadržaj trećeg i četvrtog pasusa ovog teksta, e) organizacijama za traženje nestalih opskrbila posao za nekoliko decenija, f) u nemalom broju se raselila diljem Planete i ostavila svoje roditelje u Bosni da pomru željni svega, a najviše ljubavi i zagrljaja te iste djece. Omogućila su im i da sa unucima i praunucima ne mogu da komuniciraju, kad ovi dođu u Bosnu jednom u deceniji, jer je passe da djeca rođena negdje uče maternji jezik.

E šta je danas iz mene sve ovo istisnulo?

Fotografija, popratni komentar i link na Facebooku. Ja sam mislila da je stranka Za kralja i otadžbinu najgluplji politički koncept koji se u voljenoj domovini/otadžbini desio od razjeba Jugoslavije. Mislim da se čovjek koji je oformio tu stranku zove Dubravko Mrva Prstojević. U ime nisam sigurna, ali se sjećam da je debeljuškasti bradonja godinama u Skupštini RS izigravao kozera i vozio svoju rojalističku priču. Da se razumijemo, potpuno sam indiferentna prema državnim uređenjima, jebe mi se je li nešto monarhija ili republika, dokle god su podanici/građani s tim srećni. Ali đe je Mrva naumio s kraljem - meni nikad nije u pamet stalo. U entitet? Kraljevina Republika Srpska? Šta? U neka doba je on uspio i dovući princa prestolonasljednika Karađorđevića u entitet, za tu priliku se i obrijao i bio glavnokomandujući dočeka. A onda došao princ, sa sve familijom, i nije ga prepoznao. Bila to opšta sprdačina i ludo se narod po kuloarima tom pričom zabavljao danima.

E ima crnje i od toga. Doduše, u susjednoj nam Srbiji, ali imam puno razloga da vjerujem da će ubrzo negdje osvanuti i bosanski ogranak. Na teritoriji gdje žive Republički Srbi, dabome. Suština, kako je ja shvatam, jeste ''da je nas i Rusa 300 miliona'' i da bi s tim u vezi bilo najprekrsanije, najlogičnije i nadasve najizvodljivije da Srbija postane ruska federalna jedinica. A ja bih, za kompletnu sreću, još strašno voljela vidjeti Adnana Terzića, u sve Granofovom prugastom odijelu, kako za taj projekat pravi ''fizbilti studiju''.

Pošto sam vrlo neupućena u čari HTML-a, i pošto smo se vrlo isposvađali otkad ja pokušavam da ponešto zakačim na ovaj blog a on mi ne da, ja nisam sigurna da ću to umjeti linkovati, ali koga bude zanimalo, uvijek može kopirati adresu, pa pronaći. Ali valjda ću sliku uspjeti da okačim.

Moja Rusija

Eh, evo ovo Moja Rusija je ipak link, a ''radi'' i slika...

Photo by Vesna Tekić \'\'Sveti Putin šabački\'\'
Waiting for Godot

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."