Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


Ponešto o ždralovima...

Riječ origami japanskog je porijekla i spoj je glagola ''oru'' (saviti) i imenice ''kami'' (hartija). Označava tehniku pravljenja različitih predmeta savijanjem jednog ili više listova hartije, koja je istorijski vezana za pronalazak hartije u Kini 105. godine. Hartija se u Japanu
prvi put pojavila 610. godine, a donio je jedan budistički sveštenik. Kinezi su hartiju pravili od kore drveta, dok su Japanci koristili pirinač: tako su dobijali mekši i otporniji materijal, savršen upravo za presavijanje. Najstariji komad origamija za koji se danas zna potiče iz 714. godine i pokrivka je boce za sake (japansku rakiju) koja se koristila prilikom vjerskih svečanosti. Još jedan primjerak iz tog doba je leptir, opet kao ukras na boci za sake. Veoma čest bio je i ''sambo'', mala posuda od hartije u kojoj su se prinosile ponude bogovima. U stara vremena japanske porodice dopisivale su se tako što su pisma pakovale u ispresavijane koverte: svaki klan imao je svoj prepoznatljiv način.
Najpoznatiji i najčešci oblik bio je - ptica ždral. I danas se u budističkim hramovima nailazi na čitave grozdove ovih figura obješenih na zidove, jer ždralovi donose sreću. Postoji vjerovanje da će onome ko ispresavija hiljadu istih ždralova želja biti ispunjena.

21.05.2010.

Zaigrala se

 

 

 

 

 

 

21.05.2010.

Zlatni dan

Selektivni sluh, autizam, izolacija... Opet imam ''mali, mali, mali nesporazum sa celim svetom''. Opet se ono što osjećam ne slaže sa onim što mislim, ono što govorim ne zvuči kao ono što mislim, ono što ljudi čuju nije ono što govorim. Onda zanijemim, i to je, zapravo, najbolji dio...

Kad mi istekne vreme i krenem lagano,
Još jednom bih htela da dotaknem samo u mislima
Taj savršen dan, dan ljubavi.

Sve češće zanijemim.

Bolest i smrt. Nisu to stvari na koje mogu da se naviknem. Nisu stvari sa kojima mogu da se pomirim. I nisu stvari koje mogu da promijenim. Toliko nas već nema. Ne mogu se otrgnuti utisku da ćemo svi pomrijeti od iste bolesti, a da je u pitanju samo redoslijed. Tako sam nekih ratnih dana mislila da ćemo svi izginuti, da je u pitanju samo redoslijed.

Kad mi istekne vreme, ja hoću za sebe
Ta dva tri minuta, da mislim na tebe ,
Pre odlaska u večiti mrak.

Toliko mnogo dragih ljudi boluje od karcinoma, ili je već izgubilo bitku, da sam ja u tripu da i nema drugih bolesti. Ima, ali ih ja više ne shvatam ozbiljno. Kako da shvatam pored svih tih zračenja i hemoterapija? Pored svih tih pedijatrijskih onkoloških odjeljenja? Pored muke i boli i patnje, pored te tako specifične sivozelene boje lica, pored tog sušenja i te boli, boli, boli, te boli bez kraja, do samog kraja?

Hoću zlatni dan, suncem okupan.

Šta da kažeš čovjeku? Šta da kažeš čovjeku koji ti kaže da boluje od raka? I da mu je otkriven (pre)kasno? Nema nade. Je l' to da kažem? Brate, traži sve moguće vrste analgetika i opijata, ja bih tako, samo nek ne boli! Je l' to da kažem? Šta da kažem M. kad u ponedjeljak dođe na posao bez dojke? M. kojoj nisam otišla ni u bolnicu, ni u posjetu, koju nisam imala snage ni nazvati, samo joj bijedni sms poslala, sve se ubjeđujući kako ću samo smetati, kako joj nije ni do nje, nije joj ni do koga...? M. koja je imala tako dobre sise, da sam je godinama zajebavala da i meni dođe da se uvalim? M. kojoj su dojku, zapravo, odsjekli preventivno, eto kad su je već otvorili, uglednom hirurgu našeg grada se učinilo da tako treba, iako je histopatološki nalaz kasnije pokazao drugačije? Šta da joj kažem?

Sveća što dogoreva nad srećnima.
Tužan kraj.

Ne znam je li mi gore kad sretnem drage ljude kojih uskoro neće biti, ili one ostale iza dragih kojih već odavno nema.

Svaki put kad sretnem roditelja nekog dragog, mrtvog - mene preplavi neki strašni osjećaj stida i nelagode što sam još živa, a njega nema. I obavezno zanijemim. A šta da kažem? Šta da kažem crnoj majci koja me gleda i računa u koliko dana smo se rodili i koliko bi sad... Šta da kažem ocu koji me kao dijete začikavao da ću mu biti snaha?

Ja, koju je malo ko nadgovorio, ja koja meljem i kad spavam, ja poznata blebetuša, kako me Ex zvao, zanijemim. A šta da kažem? Razmijenim onaj vlažni pogled, onaj najstrašniji, onaj što boli još mjesec dana i odem tako tupa i glupa, bez riječi, bez valjanog pozdrava. I stid me, stid. Ne znam misle li ti roditelji tako, ali ja uvijek u tom trenutku mislim kako bih voljela da mene nema, a da je on živ. On sad sigurno ne bi ovako stajao pred mojom majkom, kao kamen, kao drven stub, kao ništa od čovjeka, on bi sad sigurno znao šta reći, kako utješiti. Uvijek mislim da su svi ti što su otišli nekako bili i bolji i ljepši i veći i zgodniji i pametniji i... sve, sve bi nekako znali bolje, čini mi se. I živjeti i rađati i biti srećni. Kao što su znali i umrijeti kad to niko od nas malih nije znao.

Kad mi istekne vreme i krenem lagano,
Još jednom bih htela da dotaknem samo u mislima
Taj savršen dan, dan ljubavi...

 

 

 

 
Waiting for Godot

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."