Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


20.06.2010.

...

 

-        sinoć me Djevojčica nagovori da diram mačiće, prvi put nakon 15 godina; danas naravno osip, nema vazduha, nema disanja...

-        noćas oko s okom sklopila nisam; čitav dan se metiljah, dok ne uleti Mala i ne istrese me iz kreveta k'o buvu...

-        krenem s Malom po tepihe, odvrne Mala u autu Lepu Brenu za 2 osobe, ''Uđi slobodno'', plačemo od smijeha; na Aneksu na onom semaforu gdje se ukršta ulica kojom ide trola sa ulicom iz koje ja dolazim, a koja ima nagib 80 stepeni, proletim kroz žuto-crveno svjetlo, jer mi nema ništa mrže od blejanja na tom semaforu; kod Fahdove džamije postanem svjesna rotacije iza sebe, koju of course ne čujem od Brene i Male koja pjeva, kao da joj život od tog zavisi; 400 KM kazne, 2 kaznena boda i oduzimanje vozačke na 3 mjeseca – veli organ; razbugarim se tu ka' profesionalna narikača, đe vozačku da mi uzmete, život dam, vozačku ne dam, vodite me u zatvor na onoliko koliko mi je oduzimate, ja bez auta ne mogu funkcionisati; pišite kaznu, pare, šta god znate, vozačku ne dam; našli se organi u čudu, 'vaku budalu još vidjeli nisu, još kad čuše gdje radim – načisto se zgranuše, k'o vele ako ovakvi tamo rade...; sve se lijepo dogovorimo, oni meni dokumente, ja njima piće, normalno... a ne k'o neki dijasporaši

-        predizborno preorane ceste

-       opet kuce, mace, opet alergijski napad; leti na bankomat, sve što imadoh dadoh organima; bankomat normalno ne radi; leti u apoteku, sreća pa primaju te kartice....

-       e pa slava Bogu, te završi i ovaj neradni vikend poslije kog se osjećam k'o Bolani Dojčin, naj mi je bolje da me uposle svih 24 h/dan, da mi priheftaju infuziju i kateter, i da nikud ne mrdam; to je jedina šansa da ne pravim pizdarije i da me ne bije maler i da me sve živo ne nervira; tako će me nervirati samo šef, a on me nervira svakako, pa sad 8 ili 24 sata – dođe mi na isto...

20.06.2010.

Klinceze

Kolegica ima ćeru. Ćera ima 3 godine kad se događa sljedeći dijalog:

Rumena, mokra i umorna, izmrcvarena snijegom i hladnoćom, ćera kaže majci:

''Hoću da me vodiš na more!''

''Pa vodiću te na ljeto, akobogda.''

''Neću akobogda, hoću sad!''

 **********************************************************************  

Pošle Najljepša, Mala i ja na kafu u Galiju, pa završile u Gradcu. S nama je i Najljepša's Daughter. Godina: 4.

Vučemo se od kuće do plaže, a N's Daughter tersa. To što četvorogodišnja djevojčica tersa izmrcvarena putovanjem i vrućinom, pa je još i tek probuđena i gladnjikava i nije kakvo čudo, ali N's (ne)reakcija meni počinje ići na jetra.

Da skratim priču, obavile smo sve što treba, konačno smo na plaži; Daughter tersa bez prestanka, sve tri smo joj se naugađale k'o čiru na guzici. I konačno joj Najljepša ubode žicu.

''E, sad mi je taman'', veli.

I smiri se Daughter jedno 4 minute. Kreće tersanje again. Ja ne mogu dalje.

''Dobro, Daughter, u čemu je sad problem?! Hoćeš li prestati više i pustiti mamu da odmori bar pola sata?''

Najljepša ćuti. Mala ćuti. Znaju kakva sam kad mi padne klapna. Daughter me gleda pogledom između suza i mržnje. Napućile se crvene usnice kao jagodica, onaj mali jepi prćasti nos još se naprćio. Ćuti i ona. Zakratko. Pa opet tersa mami. Ja ne odustajem:

''Čuješ li ti šta te ja pitam? Šta sad ne valja kad si maloprije rekla da ti je sve taman?''

''E pa neću da mi je taman, hoću da mi je super!'', odbrusi mi klinceza i prosvijetli nas za cijeli život.

20.06.2010.

Ljudi su bez nade, nikako da shvate...

Waiting for Godot

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."