Waiting for Godot

Teatar apsurda za 35+


31.12.2010.

Miris doma

Moj stan, moj sprat, moj haustor, moja zgrada, moje naselje svakog 31. decembra, otkada sam se rodila do danas, miriše na:

A)

1. faks

2. ornel

3. arf

4. solnu kiselinu

B)

1. juneću supu

2. sarmu

3. teleće pečenje

4. krompir u nekom obliku

5. kiseline razne, najčešće kupusne

C)

1. vaniliju

2. rum

3. kokos

4. cimet

Da sam 16 godina bila u komi i ovdje se probudila, znala bih da je 31. decembar.

Pitam se kako za nove godine miriše Berlin, Montreal, Otava, Melburn? Kako miriše Njujork, Rim, Bratislava? Sumnjam da danfa na kiseli kupus, ali... Kak'a je ba to nova godina bez sarme?! Ja ne stigoh, ali eno teta Izeta rola za sviju. Ha ja. Ko bi mi je ikad u Berlinu smot'o? Sorry, EU, doći ću nekad na ljeto...

31.12.2010.

Ždraloljupci, srećna vam Nova!

30.12.2010.

Svi vi moji dragi

Vidim svode se računi i podvlače crte, pa eto da ni ja ne kaskam...

Moj lični skor na 30. 12. 2010. je uglavnom nezadovoljstvo. Svim i svačim. Natersala sam se sita i u ovoj, kao i u svim prethodnim od rođenja na ovamo, ali ako se ja pitam, ova 2010. je bila jedna ružna godina. Da sad opet svu tu ružnoću ne elaboriram, hoću da kažem nešto drugo:

Svima vama koji ste podijelili probleme sa mnom;

svima vama koji ih niste podijelili, a nudili ste se; a ja željela da vas bar unekoliko poštedim znajući za obilje vaših;

svima vama dragim, neophodnim za osmijeh;

svima vama što nesebično dijelite svoju ljubav;

svima vama koji ste tu za mene i kada ne tražim;

svima vama što se, s punim pravom i bez ikakvog prava, na mene ljutite, durite, što me ružite, podjebavate;

svima vama koje volim;

hvala. Hvala vam što postojite. I hvala vam za sve nabrojano. I zaboravljeno.

Svima vama mojim dragim, znanim i neznanim;

koji ste na bilo koji način unijeli zrnce sreće u moj život;

koji ste mi izmamili osmijeh;

koji ste unijeli svjetlost;

isto tako hvala.

Živite dugo. Neka vas zdravlje služi, sreća i ljubav prate, a Bog čuva. Želim vam mir, spokoj i blagostanje, gdje god da ste. Srećna vam Nova!

P.S.

Sutra ću sigurno opet nešto odtersati, ali... Ne obraćajte pažnju. To sam, ipak, samo ja...

30.12.2010.

$#%$#/&%$/&%$/&%&/%&&$&%$/&%

29.12.2010.

Nikad hajra od Saraj'va grada...

29.12.2010.

Vozi, Miško!

Dan obećava. Ni prvu kafu nisam kako treba popila, već sam 16 pizdarija napravila.

Prespavam, normalno, iako sam legla k'o kokoška, što bi neki zlobnici rekli, da ih sad ne imenujem, i iako sam sinoć pobjegla s fizičkog. Vala se nisam mogla još i sa tim moriti nakon stosatnog radnog dana.

Sve tako presnoozana ustanem, stanem pod tuš i konstatujem da nema tople vode. E da mi je znati ko mi je bojler ugasio, pojela bih ga na licu mjesta u datom momentu (a beli ja, ko će kad živim sama sa sobom, ali to uopšte nije razlog da ne tražim krivca i psujem na sav glas kako oči otvorim)!

Smućkam onaj nes i nikad ga ne stignem popiti, niti znam kako sam se obukla, ni obula, ni našminkala, pamtim samo da sam tako nekontrolisano tresnula parfem na sebe, da sam momentalno dobila alergijski napad i da mi se to jada od šminke odmah razlijepilo do koljena. Odmah sam se sjetila i epizode zvane Dupli dezodorans, Allyssa feat. Doktorant, ali nebitno...

Radno vrijeme od 8.00 h, ja izlazim iz kuće u 8.15 h; ja kad sam Škljocu ugledala... E haj što je vas okovan s vana, ali što su oni šoferli pendžeri zaledili i iznutra! Pa bi ga k'o biva trebalo ostrugati i s vana i iznutra! E jašta ću. Lijepo nanišanim i napravim 2 rupice u visini naočala i odlučim da vozim po sluhu.

Tri truba odzada - aha, upalilo se zeleno. Šesn'es trubova s prijeda - aha, još naprijed, pa tek onda lijevo - biće da sam se zaletjela u pogrešnom smjeru. Bočni trubovi, sa obje strane - ohooo biće da sam svima sve presjekla. Nema tup. Dobro je. Sreća i Bog izgleda da su ovi svi trubači ustali na vakat i ostrugali taj led za razliku od mene...

Dok sam dobacila do Željezničke, malo se k'o providjelo na bočnim staklima; taman da shvatim da je rotacija zbog lančanog. Komada 4. Ohooo, mašala, dobro je da nisam ja. Još mi 'nako bezobrazno smiješno, vid' levata, vid' vozača, vid' muške pameti... Viđu mene! Može ga Miško 4 kilometra u rikverc vezanih očiju...

Elem, i Škljoco i ja dobacismo do firme u komadu cca oko lapo 9; poslije svih šefova i direktora.

Ukačim se na net,  ugledam Sartoux, a ona me pita ''Kasko si?'', pa se ispravlja. Spišam se od smijeha i lijepo ženi kažem: ''To kasko si mi je na mjeru, taman bi mi bilo, vidjećeš poslije na blogu i zašto...''

Dakle, stvarno se može voziti i svezanih očiju, a koliko je pametno i bezbjedno - o tome nećemo.

E odoh sad da se spičkam i sa ostatkom firme, nešto mi u vazduhu govori da je ovo jedan od onih dana...

28.12.2010.

''Ja se njemu divim do imbecilnosti...''

To da postoje intelektualci koji provedu cijeli svoj radni vijek, a da ništa o svom poslu ne nauče - to sam navježbala. Ali šta sam ja Bogu zgriješila da već 14 i kusur godina, u 6. po redu instituciji, s njima hljeb svoj nasušni zarađujem - to nikako da shvatim. I još da im se sa sujetama i dužnim poštovanjem koje od mene, e zarad pomenutih im godina, zahtijevaju - borim!

27.12.2010.

Sve sam, sve sam, sve sam...

27.12.2010.

Šta ima, trebe?

Sugrađanke su gumenjaše za kišu zamijenile štiklama za led. Primjereno, as usual.

26.12.2010.

Key words, again

Dakle, ovo je sve bolje i bolje:

nije lepo da sam lud a da ja to ne znam
Liši me vida: gledaću tvoj lik. Zapuši uši moje: slušaću te
Postojanost pamćenja (Mekani satovi)
uputstvo za pravljenje origami figura
komunikacija u kafani
sarajevska ćiza bliza
sanjati drenjine (sic! my favourite! niđe veze s mozgom...)
ružne kuće
godot prijevod
zašto pištolji majakovski sanski most
26.12.2010.

Ostani ters do kraja

Obećah da ću prijaviti, pa da prijavim: nisam.

25.12.2010.

Uz praznike...

Jedna Radovićeva: ''Ulažite u stomak! To ulaganje daje brze i vidljive rezultate. Ulaganje u glavu je dugo i neizvesno.''

24.12.2010.

Very Merry Christmas!!!

23.12.2010.

23.12.2010.

Gogo's proglas (a.k.a. čobanija all over Čobanija)

Potpuno izrevoltirana jednom u nizu rasprava, svim mojim prijateljicama, drugaricama, kolegicama, ženskom dijelu familije, dajem na znanje sljedeće:

Koju vidim u gumenim čizmama u URBANIM uslovima života, za koju čujem da ih je kupila i za koju čujem da ih već ima, bez obzira na boju, veličinu i dizajn, opravdanja i razloge, cijenu i marku, paćeništvo modnim trendovima, odreći ću je se preko Dnevnog avaza, Oslobođenja, Glasa Srpske, Nezavisnih novina, Službenih novina Kantona Sarajevo, Službenih novina Federacije BiH, Službenog glasnika RS-a i Službenog glasnika BiH i ukinuti sve diplomatske odnose.

Ova klauzula ne vrijedi za drage žene koje žive u RURALNIM područjima.

22.12.2010.

22.12.2010.

Memento mori

Zalazi jedna meni preružna godina. Umjesto vlastitog epiloga, nađoh jednu rečenicu da se utisnem. I ne samo godina, cijeli život stane u jednu rečenicu, a niti šta fali, niti se ima šta dodati... E zato je Andrić najveći.
"Čini mi se kad bi ljudi znali koliki je za mene napor bio živjeti, oprostili bi mi lakše svo zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale."

22.12.2010.

Pitam se, pitam se...

Koliko još ovih smorova trebam blokirati da se oslobodim balkandownloada, za milog Boga?

Ne želim vas u komentarima, ni u privatnim porukama, ni nigdje! Alo!

Ne želim vas čak ni na tuđim blogovima, ali na to ne mogu da utičem...

21.12.2010.

Everybody sing it now! :-D

Zato što je Dan rudara, zato što je godišnjica Husinske bune (a ja poštujem hljebotvorce), zato što sam kao klinka voljela ono Bolero's prostačko dopisivanje Jesenjina i kalemljenje nenakalemivog, zato što je moj deda bio partizan, zato što sada živi nova glasovna promjena koja je utvrdila pravilo da kada a pređe preko Konjuha postane o (npr. ''pokisla mi gloova''), zato što sam ja danas iz nekih svojih malih intimnih razloga nenormalna i sva jupi, jupi, je, je; dakle, na 3-4, k'o nekad u horu: 

21.12.2010.

Ako je neko slučajno imao namjeru...

...da kupi i pošalje novogodišnju čestitku (UNICEF ili SOS selo, npr. iz razumljivih razloga, ili bilo kakvu drugu), neka svoju nakanu ostavi ispred vrata BH Pošta. Nema. Ne može. Nema da se kupi čestitka u pošti.

Osim što nema čestitki, nema ni čistih bijelih koverti. Ima koverta, ali sa markicom. Cijena: 1,50 KM. Obična bijela (ili u boji, nebitno) bez markice - nema.

Ima zato školskog pribora, olovaka, upaljača, novina... Kondoma, isto, nema još. Ne znam šta se čeka. Tako...

20.12.2010.

Ko bi rek'o, ko li bi se nad'o...

U ovoj državi jedini smrad veći od vlasti su sindikati. Gledam ovaj cirkus u RS-u i diže mi se dijafragma. Sve što je šatro nova Vlada smislila jeste da podignu poreze i doprinose za 10%.  Povuci-potegni budžet se nategnuti ne može. Zadatak sindikata je da objasni kao svoje postignuće što se plate prosvjeti, policiji i zdravstvu neće smanjivati, iako je u predizbornoj kampanji (prosvjeti, npr.) obećano povećanje plata. E sad vrli sindikalni oci doslovce kažu da oni kojima se plate ne smanje trebaju biti srećni and zadovoljni. I ne talasat', normalno.

Najela sam se ja tog prosvjetnog hljeba i po defaultu sam empatična; čim se pomene riječ prosvjeta meni se upale svi prijemnici. Ali večeras nešto gledam i kontam: ''iskali ste - evo vam ga!'' Jebo li vas šezdesetosampostotni predsjednik.

A i ova naša platforma mi plaha pravo. Koalicija je toliko logična, da nikako ne mogu da pofatam koje su se to 4 stranke platformisale. A baška ko ima pravo koga zastupati i ko je ''autentični Hrvat''...

Zato je na državnom nivou sve čista bajka. Slušam maloprije ovoga što sebe Valterom zove kako je on doš'o da radi, a funkcije ga k'o biva ne interesuju. Od 3. oktobra on o radu priča. Još samo da mi je da vidim šta ga on to radi.

E odoh sad gledati 60 minuta, ne bi li mi čir puk'o...

19.12.2010.

Kod kuće je najbolje

 

19.12.2010.

19. 12. 2010.

18.12.2010.

Pretprazničko veče... Sto godina kasnije...

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
...
O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.,

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim 
U okna bije i javlja se meni...
...
Aleksa Šantić, 1910.
18.12.2010.

I love my key words!

Thank you, Dewd!

waiting for godot
pravljenje ždrala od papira
Postojanost pamćenja (Mekani satovi)
desanka maksimovic trazim pomilovanje
origami instrukcije
Nemoguce je ne postati onakav kakvim te smatraju
Ain t No sunshine prevod pjesme na bih

Naravoučenije: Kad tražite lijepe stvari - završite na mom blogu! :)
 
16.12.2010.

Waiting for bells

Jedan bezuspješan pokušaj da se objasnim me natjerao da se definišem. I onda shvatim da je bar pola moga života prošlo kao časovi matematike u četvrtom razredu matematičko-informatičke gimnazije, gdje sam završila sticajem izbjegličko-ratnih okolnosti sa nezavršenim trećim razredom društveno-jezičke gimnazije (u kojoj sam uredno vukla keca iz matematike sve 3 godine i ispravljala ga samo kad sam morala).
Dakle, pola svoga života ja sjedim i gledam i ništa ne razumijem. Svi nešto pišu i brišu, i crtaju, i učestvuju, i galame i još raspravljaju. A ja... Ja čekam da prođe. Niti šta razumijem, niti me šta interesuje.
Kad će zvoniti?
15.12.2010.

Ibret

Ma kako ovaj narod može nositi ove mrtve životinje na sebi, braćo moja mila...

14.12.2010.

Jopet ću ja svr' televizije. Državne.

Ove što se pretplata za nju plaća.

Onom Dževdetu Tuzliću treba zabraniti da gleda televiziju, a ne da se njom bavi.

E pa sve izduram dok ne krene nekog intervjuisati. Tu mi je kraj.

13.12.2010.

Nije mi ništa. Ignorišem 13. 12. Wish for something more.

13.12.2010.

I wish I knew you before

13.12.2010.

13. 12. 2010.

Nije mi ništa.

12.12.2010.

Muzička podloga

12.12.2010.

I tell you the truth

Twistin' like a flame in a slow dance, baby
You're driving me crazy
Come on, little honey
Come on now...

Svađali su se danima. Besmisleno i jalovo. Komunikacija im je bila ograničena, a dodatno su je iskomplikovali uzajamnim neslušanjem. I nekim emocijama. Uglavnom nepoznatim i nerazjašnjenim.
Kad joj je obrazlošio svoju teoriju o njoj i njenom bivšem nije se složila, pa mu je demanti poslala tako što je njegovu teoriju primijenila na njega i njegovu sadašnju. Pročitao je ne što mu je poslala, nego što je mislio da je napisala i uvrijedio se nasmrt. Uprkos tome što je teorija bila njegova.
Dalje su se svađali na račun raznih besmislica, a uglavnom su posljedice bile iste - ona se ljutila i plakala, i izazivala uvijek istu reakciju: on je čitao što ne piše, a misli da piše, ili bar da ona tako misli. I ćutao.
Posljednji razgovor su završili u ljutnji i uvrijeđenosti, jedva se pozdravivši.
Dan nakon toga, na dva kraja svijeta, u isto vrijeme: on je svirao The Cult s bendom, negdje u betonu; ona je slušala The Cult na zaleđenoj planinskoj cesti, u šumi, odsječena od Planete.
Poslije svirke pokušao je pružiti ruku pomirenja ljubaznom porukicom na koju nije dobio nikakav odgovor. Dva sata kasnije ostavio joj je rezigniranu poruku za koju je tačno znao da će je zaboljeti.
Dok je on pokušavao svojim porukicama stići do nje, ona je pila vreo čaj i zezala se sa Gobcem, ni ne sluteći da će joj se ikad javiti u vrijeme u koje se ne javlja, sa mjesta sa kog se nikad ne javlja.
Onda je nadugo i naširoko prepričavala prijateljici njihove čudne odnose.
Nekoliko sati kasnije, našla je poruku koja je zaboljela. Nije odgovorila. Nije znala šta da kaže.
Još par sati kasnije otkrila je poruku koju je prvo poslao. Ni na nju nije odgovorila. Taj kanal joj je zabranio nekada davno. Ona instrukcije slijepo poštuje, bez preispitivanja.
Sutradan je sklopila mozaik. I shvatila da su po ko zna koji put radili iste stvari u isto vrijeme. Tražili su se uvijek u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. 

 

12.12.2010.

Ima čudne navike.

I uvijek savršen parfem.

 

10.12.2010.

Jah...

Nikad Sarajevo nije tako čisto kao kad navuče bijelu bundicu. Ni u proljeće kad behara, ni ljeti kad se zeleni, ni u jesen kad su boje najživopisnije. Većina sarajevskih fasada je siva, siva; posljednjih godina sivi su i ljudi i nebo i ulice, ništa se više ni od čega ne razlikuje; ali kad zabijeli -  e to je druga priča.

Prije nego dimnjaci, toplane, auspusi i ne znam kakve sve izduvne cijevi ne okade snijeg; prije nego iznenađeni KJKP ''Rad'' saspe sve soli što ima; prije nego jugo napravi bljuzgavicu, traje zimska idila.

Ako išta volim u Sarajevu, to je prvi bijeli snijeg. Još kad mrzne i vedri. Ne traje ta bjelina zadugo, osim ako ne pada danima. Ali kad ovako zabijeli, Sarajevo je najljepše... A i smrzlo je solidno. I čini mi se da će da izvedri. Bar tako sad izgleda moj vidik put Gorice. Trudim se da ne vidim zemlju, i onda ostanu samo bijeli krovovi i okićeno drveće. A u kancelariji lijepo, toplo i ušuškano, u prozorskim oknima razglednica; posao stoji, a ja blebećem...

A blebećem zato što mi se i u ove moje rijetke ćeifove mora nešto usrati. Jest da me noga toliko noćas boljela da ništa nisam spavala, ali sam ustala srećna zbog snijega kao kad sam imala 10 godina i danima iščekivala da padne. I onda umjesto da trčim na sankanje i jurišam da pravim Snješka, ja shvatim da je The Škljoco okovan i snijegom i ledom i da vas komšiluk već uveliko struže, mete, turira, zagrijava; da sam, kao po običaju u tim aktivnostima jedina žena; da me karburator opet handri. Ništa se ja ne dadoh omesti, sve mi prekrasno, pao je snijeg. I onda otvorim Škljocu da uzmem strugalicu i ugledam četku za snijeg. I ta jebena četka je njegova...

E jebo me snijeg...

09.12.2010.

Lektira

Naziv djela: Dvočas fizičkog, vol. 2

Autor: Estragon

Mjesto radnje: teretana

Vrijeme radnje: 17.30 - 20.00

Glavni likovi: Najljepša, Estragon

Osobine glavnih likova: lijene, debele, ambiciozne

Tema: Estragon slomila salo ispod lijevog guza, boli u pičku materinu

Ideja: Ne treba praviti zvijezdu ako se to posljednji put radilo prije 20 godina i 30 kilograma.

Fabula: Glavne junakinje su počele redovno odlaziti na treninge, ne bi li koliko-toliko vratile formu, izgubile kilograme i ispunile naređenja dobijena od fizijatara daaavno, daaavno. Pritom su na trening nosile sa sobom dobru volju i sjećanja na sve sportove kojima su se ikad bavile. Zaboravile su samo neke tehničke detalje, kao npr. da se njihov sportski život posljednji put događao prije deceniju do dvije; da imaju sjebana koljena i kičmu; istoriju trudnoća; da puše, piju i drogiraju se tačno onoliko decenija koliko ne treniraju. Zaplet nastupa kada Gogo odluči da testira svoje gimnastičarske atavizme i pored brojnih upozorenja i vidnih strahovanja Najljepše. Vrhunac radnje je kad Gogo ipak nikog ne sluša, kao ni 2 decenije ranije (sindrom poznat kao ''direkt u struju'') i napravi zvijezdu. Zasad je opcija otvorenog kraja, iako je svi preziremo; još se ne zna da li će Gogo imati trajno oštećenje, ili će se oštećenje otopiti zajedno sa salom.

07.12.2010.

Dvočas fizičkog

Taa ćee Džejn Fonda...

06.12.2010.

Party Cloudy

04.12.2010.

Kobajagi ciganske pesme za decu

Slatko je kako se neki krugovi u životu zatvore...
Miroslav Antić mi je bio jedan od omiljenih pjesnika, još otkada sam naučila da čitam, valjda. Školske spomenare ti obilježi Plavi čuperak, kad ti prorade pubertetski hormoni, onda se kao pronalaziš u raznim plavim trenucima Antićevim, poslije zriješ, pa čitaš Besmrtnu; na fakultetu me zapalo da pismeni ispit iz teorije književnosti polažem baš na Antiću.
Moje prvo zvanično zaposlenje bilo je u osnovnoj školi koja je nosila ime Mike Antića.
Kada je to čula moja draga teta-Goga, poklonila mi je primjerak prvog izdanja Garavog sokaka iz 1973, koji je autor potpisao u Sarajevu 1978. Ne znam da li sam više voljela tu knjigu zbog nje same, ili zbog Antićevog autograma ili zbog meni namijenjene posvete...
I onda prođe nekih desetak godina i knjiga ponovo zatreba teta-Gogi i ja joj je odnesem. Danas, sutra... (P)ostade Garavi sokak opet teta-Gogino vlasništvo.
I onda prođe još nekoliko godina; ja za 36. rođendan dobijem Pesme za velike...
Danas tata ode kod tete Goge da proslave njeno penzionisanje. Vrati se sa knjigom. Teta Goga mi po drugi put poklonila svoj moj Antićev Garavi sokak.
I sad se ja nešto mislim kako nam je ova knjiga kao Mika. Dođe joj, pa mora da ide...
 
MIKA
Kad mi dođe da idem,
mlogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud – unutra u mene.
 
Vetar mi je gudalo.
Ja sam vijolina.
Vetar svira u mene
na E žicu kad plačem,
na E žicu kad pevam,
na E žicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu žicu, samo E
unutra u mene.
 
Za travu se tabanima hvatam,
da me vetar nikud ne odnese.
Al moram da idem,
kad mi tako strašno mlogo dođe
unutra u mene.

03.12.2010.

Dobar glas daleko se čuje!

Oh, yeah! I feeeeeeel good!

02.12.2010.

Još jedna narodna... My favourite...

''Čega se pametan stidi - budala se tim ponosi.''

01.12.2010.

Superdlakaviiiii!

Molim te, molim te, oslobodi moje šarene ždralove iz svog smasunga i pošalji mi na nešta. Mislim, danas... Ako može ikako. Pliz, pliz, 100 plizova! I onu kad su me prozvali na WikiLeaks. I inžinjere s Alipašinog. Pliiiiiz!

01.12.2010.

Pošast o kojoj ne razmišljamo...

U zemlji u kojoj su registrovane svega 134 HIV pozitivne osobe, uglavnom se ne razmišlja ni o čemu, a kamoli o bolesti za koju je papaja ubijeđena da je ''rezervisana za pedere''. Nešto svjesniji omladinci, obrazovani u postratnom sistemu vrijednosti televizijom, neprobranim internet sadržajima i forumima su dobacili do ''neće valjda''. Usamljeni primjerci, uglavnom povezani sa inostranstvom na ovaj ili onaj način, odu i na testiranje. U našim klinikama za infektivne bolesti (onim rijetkim gdje je to testiranje uopšte moguće napraviti) dobiju takav tretman da obično ne odu po rezultate... I tako... Ja se obično sjetim Vda i kako su ga tretirali tih godina u Beogradu... I Margite i Čavajde...

 

Waiting for Godot

Korisno

Pearl Buck: "Gramatika je obilježje svakoga čovjeka. Možeš obući i najbolje odijelo, ali govor će te uvijek odati ko si."