beats by dre cheap

Ostarjela sam.

Prije desetak godina na nekoj svadbi sretnem prijateljicu s kojom sam bila vrlo bliska u studentskim danima. Poudale smo se u međuvremenu, ona rodila djecu. Pitam kako funkcionišu. Kao brat i sestra, kaže mi.
Svadba odmicala, mi bivali sve pijaniji i razuzdaniji. U jednom momentu pogodi nas neka pjesma i vrisnu meni moja druga na uvo:
- Jooooooj, ženo, kako mi nedostaje da paaatim! Kako mi fali onaj osjećaj neuzvraćene ljubavi!
Umrem budali od smijeha i nikad ne zaboravim tu scenu.
Ja kao da sam tek nadošla. Pričam maloprije sa drugom prijateljicom o nekim desetim stvarima, i samo mi se sve to složi odjednom. „Ko mi to gasi nemire, gdje mi to mladost uvire“ ili kako već pjesnik reče.
Ne mislim da mi fali osjećaj neuzvraćene ljubavi, ni da patim, ali nešto mi fali.
Možda falim sebi takva, tadašnja. Mlada i razigrana, spremna na pizdarije svih vrsta, bespotrebne naročito. To neko kuljajuće nezadovoljstvo mladosti, koje se samo buni, ne razmišlja, u revoltu; ti vječno podivljali hormoni u zategnutom tijelu, ti kompleksi zbog ovakvog nosa i da mi je još 2 cm visine, ta vječna nesigurnost stalno spremna na akciju, taj triger koji ništa ne pokreće, ali koji stalno puca sam.
Neke davne čežnje i neostvarene želje gledam s podsmijehom. Nema ih već neko vrijeme, samo neka laka sjeta zaleprša nad njima. A sve težnje i želje – svedene na realno i racionalno.
I što je najbolje ili najgore, u to jedino nisam sigurna, daleko se ja bolje osjećam u sebi, sa sobom, sad nego tad.
Samo ta neka sjeta... Ponekad..
.

Waiting for Godot
http://waitingforgodot.blogger.ba
17/09/2014 17:38